Sunce za kraj

06 svi., 2014 by S. Lončar

Print this article Font size -16+

Slavljem Istre na  Poljudu u susretu gdje je ponos Dalmacije, više igrom nego rezultatski, ogoljen  do gole kože Rijeka je i matematički osigurala mjesto viceprvaka u nogometnoj karavani koja putuje hrvatskim “pašnjacima” . Očekivano, rekao bi svaki navijač Rijeke uoči samoga prvenstva, pojačanja u i oko momčadi garantirala su rezultatski iskorak u odnosu na lanjsku sezonu, time više što je Hajduk, determiniran svojim načinom igre i objektivnom kvalitetom, jednom morao posustati. Niti galama koja je sama sebi svrha, niti prozivanje svega i svakoga od strane čelnika splitskog kluba, baš kako to rade i nonice na placi, nije urodila plodom. “Dica” su godinu dana starija, baš kao i kolonija igrača s inozemnom putovnicom, no vrhunska klasa niti ove godine nije isplivala na površinu poljudskog nogometnog bazena. Mario Pašalić samo je iznimka koja potvrđuje pravilo. Sve što je i vrijedilo, utopljeno je u sivilu utopljenih bodova, izgubljenih izbora i promašenih investicija. Vrijednost i krajnji domet prije ili kasnije isplivaju na površinu, sve stvari nekako prirodno sjednu na svoje mjesto. Hajduk je pred sam kraj sezone, umjesto uzvodno, kako su njihovi navijači priželjkivali, potekao nizvodno, “balun” lijepih želja i nadanja nes(p)retno se rasplinuo kroz matematiku. Egzaktna nauka, četiri boda u pet kola jasan su pokazatelj trenutne vrijednosti “bilih”,  Rijeka je i s mislima u Maksimiru igrom i rezultatima potvrdila ono  očekivano i zasluženo – drugo mjesto.Preostala dva susreta do kraja sezone Matjaž Kek mudro bi trebao iskoristiti za pružanje prilike igračima s klupe. 

Utakmice su matura svakog igrača, niti jedan nije igračem postao na – klupi. Ne nužno magarećoj, ali kako objasniti da se nekima, gledano okom prosječnog navijača, pružilo i previše prilika koje ničim nisu opravdali (Alispahić) dok su neki više vremena proveli na zagrijavanju podno stijena, negoli u igri (Ajayi, miljenik školske djece) iako su pokazali određenu kvalitetu vrijednu gaženja travnjaka. Osobni dojam na stranu, rezultat je mjerilo svakog trenera, a tu je Kek – vladar. Ozljede kroz cijelo prvenstvo uvelike su diktirale i sastav i sustav slovenskog stručnjaka, na neke se stvari jednostavno ne može utjecati. Dugotrajne ozljede Zlomislića, Jugovića, Kvržića, Brezovca, Tomečaka, Pokrivača, Maleša i naposljetku Marića i kapetana Kneževića danak su velikom, najvećem broju utakmica Rijeke u jednoj sezoni, ali i uteg koji je sigurno izbrisao nekoliko bodova s riječkog konta. Koga nema, bez njega se može i mora.

Rabuzin dostojan za vječni počinak

Niti Maksimir i prvi susret finala Kupa  neće biti iznimka kada su u pitanju povrijeđeni igrači. Naivnost i loša sreća izbrisana je, nadamo se, pokerom golova u mreži Ivana Vargića u možda najlošijem ovosezonskom izdanju Rijeke. Spletom okolnosti i bezidejne igre serviran je navijačima gorki pelin, bez leda i limuna, momčad kakva je Rijeka ne može si priuštiti dva loša izdanja u metropoli zaredom. Radi igre brojeva, lošoj  tradiciji unatoč i kolone navijača koja sprema “desant” na Zagreb. Bijelim vlakom, kombijima, osobnim automobilima, od Rijeke do Zagreba pjevat će se samo jedna pjesma. “Rabuzin, Rabuzin Sunce je napravio, ono riječko je, i ove godine…” Prvi susret prvo je poluvrijeme, svaki pozitivan rezultat zlata je vrijedan. Zlato se, baš kao i željezo, kuje dok je vruće, neka se “stara dama” Kantrida užari na uzvratu, na punim tribinama, izlije iz zlata još jednog «Rabuzina» na spomen i vijeke svim generacijama. Neka se u stijene utka grumen zlatnog Rabuzinovog Sunca za miran i spokojan – vječni počinak. Stara Kantrida to je zaslužila. A onda, novo vrijeme – neki novi, ali uvijek isti san. This time next year….

Komentari

komentari

S. Lončar

More articles by S. Lončar