by F. Stojanac | 22/04/2016 13:00
Blago namreškano more stare lučice upijalo je jutarnje zrake proljetnog sunca. Pravo mjesto za prvu kavu jednog po svemu običnog četvrtka. Svete stijene nisam gledao, ostale su iza leđa kao kakvi visoki i tihi čuvari. Nisu zamjerile, godine ljubavi učine to da nikakvo trenutno okretanje leđa ili trenuci tišine ne mogu donijeti nesporazum ili zamjeranje. Savršeno dobro su znale da su moje i da sam njihov, ljubav nikada ne prestaje.
Prošli smo kroz svašta, gledale su kako mnoge kiše natapaju moju odjeću, kako gubim glas, kako na mojoj koži ostaju masnice pendreka. Gledale su kako se gušim u dimu bakljadi i ne prestajem pjevati, kako posrćem pod teretom pive previše, kako krvave prijatelje odvodim na šivanje. Kako, onako istinski emotivno, ali muški, grlim znane i neznane kolege s tribine nakon ekstaze pogotka. Nema srama u emocijama, lopta, stijene, more, trava, probude srce.
Privremeno razdvojeni. Do nekog drugog, boljeg trenutka. Kada neće biti ograda koje me dijele od mojih, kada neće biti brana koje štite nas od nas samih. Ne treba nam to, zaštiti smo se uvijek znali i sami. Navijači su čudna sorta, tisuće grla, jedno srce i duša. Jedinstveno biće koje ne pristaje na cjepkanje. Pokreće ga gorivo zvano emocija, požrtvovnost, hrabrost. Baciti se na glavu, bez kalkulacija, pa što bude.
Utorak navečer, neko drugo mjesto, neki drugi i nepoznati osjećaji. Dugo nakon posljednjeg zvižduka stajao sam u tišini, pogleda uperenog u nešto čega zapravo nije bilo, što sam samo ja vidio. “This time next year”… Previše puta rečeno, nekad i s prizvukom šale i podsmijeha, premalo puta uistinu pokušano. Sa štitom ili na njemu, nikada ispod njega, rekao je jedan od kolega. Nije mogao biti više u pravu. Gorak okus koji ostaje nakon indiferentne izvedbe.
Ne postoje mladi i stari, ne priznajem domaće i strane, svi su samo naši. Neovisno o prezimenu, podrijetlu, dobi, poziciji. Naši, tu da se bore, ginu, pobjeđuju i proslave Rijekino ime.
A rat sve više podsjeća na rat naših, gdje više ne postoje moji. Izuvanja, privođenja, treniranje strogoće. Pjesnik je nekad davno poručio odgovornima za jedan drugi rat da odjebu. Trga mi dušu, ali da, primiče se tren kada možda neću moći reći ništa drugo no da odjebete.
Ako ne razumijete, ako ne vidite, ako ne osjećate. Ako vam je ovo sve samo velika i skupa igračka, ako nema u vama nimalo ponosa. Nije još kucnuo sudni čas, ne mogu se još prisiliti na drastične mjere, no ne igrajte se s onime što ne shvaćate. Dođite, pitajte, upoznajte. Ljudi ste, zarobit će vas. Ne bojte se emocija, ne bježite od iracionalnih poriva. Budite moji, dopustite da budemo vaši.
Sezona je realno završila, iako nada nikada ne umire. Nije pravi neuspjeh ne uspjeti, već ne pokušati. Dosta je bilo vražjeg pira, dosta je bilo ugošćavanja spodoba. Dosta je bilo skrivanja iza slova zakona. Dosta je bilo zadovoljavanja mrvicama. Najkritičniji smo prema onima koje najviše volimo.
Volim vas, volim toliko da ponekad uistinu boli, ne bježite od mene, ne bježite od nas. Grlo će se opet parati, tijelo će opet davati sve što dati može, ne mogu izdati sebe, ne mogu napustiti vas. Tražim i tražimo malo, ne zaboravite tko ste, ne sramite se toga što se, ne napuštajte nas.
This time next year…
Source URL: http://www.hocuri.com/12746/
Copyright ©2024 Hoću Ri unless otherwise noted.