Kolektivna svijest

20 kol., 2015 by A. Hader

Print this article Font size -16+

Koliko puta smo pročitali ili čuli igrače i trenere kako u najavi nadolazećih susreta ističu domaći teren i igranje pred vlastitim navijačima kao veliku prednost. Neki su klubovi prednost domaćeg terena iskoristili do te mjere da protivnici uoči putovanja na takve destinacije unaprijed križaju bodove nadajući se čudu koje bi im pomoglo da ostanu barem neporaženi. Vrlo važan čimbenik, osim poznatog okruženja,za stvaranje takve prednosti domaćeg terena su i navijači koji svojim navijanjem vrše pritisak na suce, gostujuće, a naposljetku i na domaće igrače tjerajući ih da na terenu idu do krajnjih granica ne bi li postigli željeni rezultat.

Um caruje, snaga klade valja

 I Rijeka je jedan od takvih klubova koje je iznimno teško pobijediti na vlastitom travnjaku. Navijači nose igrače, koji unatoč tome što ponekad igraju ispod razine potrebne za pozitivan rezultat, ne želeći razočarati navijače, pružaju više od onoga što bi pružali u okruženju koje ne bi bilo tako motivirajuće. Takav pristup igrača i simbioza s navijačima u pravilu dovodi do toga da domaći teren postaje neosvojiva tvrđava za gostujuće ekipe. Naravno, pretpostavka je da klub ima i barem solidnu momčad koja je spremna odgovoriti na zahtjev publike za boljom i požrtvovnijom igrom. Jer imala je Rijeka i prije dolaska Miškovića i Volpija u klub i više nego dobru navijačku armiju, no ekipe su bile takve da im ne bi pomogao ni slavni dortmundski, žuti zid. Ne jednom je slovenski stručnjak na klupi Rijeke, Matjaž Kek, istaknuo važnost Armade i ostalih navijača za pobjede. Taj vjetar u leđa bio je možda i presudan faktor u susretima Europa lige kada su bijeli unatoč tome što su se susretali s, objektivno, jačim protivnicima na Kantridi ostali neporaženi, dok su na gostovanjima kod istih protivnika redom prolazili kao bosi po trnju. Najbolji primjer kako to izgleda kako to izgleda kada momčad ne prati tribine, a tribine onda posustanu je utakmica protiv Aberdeena. Reakcija Armade na loš rezultat je bila fenomenalna, no nije ju pratio ostatak publike. Već kod prvog primljenog gola ostale tribine su popustile, nestalo je kolektivne svijesti da se rezultat može preokrenuti i negativna energija se vrlo brzo s tribina prelila na travnjak i unijela nesigurnost i nervozu među igrače. Rezultat toga je ispadanje od slabije momčadi već na startu europskog puta.

Kolektivna svijest je termin koji se najčešće koristi u SF filmovima i nekim futurističkim romanima. No ona je itekako prisutna svugdje oko nas u svim sferama života. Sportska medicina i psiholozi odavno su ustvrdili  kako je samopouzdanje i vjera u vlastite sposobnosti iznimno bitan faktor u izgradnji i održavanju sportske forme. Kod grupnog sporta je postizanje razine svijesti o vlastitim mogućnostima puno lakše postići nego kod individualnog sporta. Ponekad je dovoljno da u momčadi igra jedan ili dva igrača snažnog karaktera koji svojom energijom uspijeva povući ostatak momčadi da se napune samopouzdanjem koje često i nadilazi mogućnosti i vještine nekih od njih. Još kada tome pridodamo snagu koju navijači prenose na momčad dolazimo do toga da pojedine momčadi unatoč tome što kvalitativno nisu na vrhunskoj razini počinju vjerovati u vlastitu nepobjedivost, te na kraju zaista i dođu do trenutka kada je količina samopouzdanja takva da ih je zaista vrlo teško pobijediti.

Utjecaj medija na svijest navijača

No kako su navijači u mogućnosti svoju pozitivnu ili negativnu energiju prenijeti na igrače, tako su i mediji vrlo moćan alat u izgradnji kolektivne svijesti navijača. Mediji prečesto dovode navijače, ali i slučajne namjernike u konfuziju vodeći se za senzacionalizmom i potrebama da se dodvore vlasnicima pojedinih medijskih grupacija, ili pak političarima na lokalnoj i državnoj razini. Tako su ljudi koji ne posjećuju utakmice čitajući pojedine dnevne i tjedne tiskovine i portale te gledajući određene TV emisije u kojima političari skupljaju jeftine političke poene uvjereni da svaki odlazak na utakmicu domaćeg prvenstva predstavlja izlaganje vlastitog života na milost i nemilost šačici huligana. Iako je stvarnost potpuno suprotna. „Događanja navijača“ su vrlo rijetka i rezervirana tek za nekoliko susreta godišnje i čine standardni folklor nogometnih utakmica diljem Europe, kako istočne, tako i zapadne.

Koliko su mediji moćni i koliko iz toga profitiraju oni koji su im bliski vrlo se lako može uočiti na primjeru našeg nogometa. Zdravko Mamić vrlo vješto koristi medije za prodaju igrača. Odavno je javna tajna da pojedini novinari Sportskih novosti izmišljaju zainteresiranost bogatih europskih klubova za Mamićeve pulene i tako im pumpaju cijenu. Najsvježiji je primjer Šimunovića, za kojeg je Dinamo navodno odbio čak 10 milijuna eura. Vrlo je izgledno da je ponuda ako je i stigla bila u znatno nižem iznosu. No isticanjem ove ogromne cijene za prosječnog stopera kakvih u Hrvatskoj ima u svakom klubu, šalje se poruka za sve buduće potencijalne kupce. Moć medija i svakodnevno guranje na naslovnice na kraju uvijek dovedu do toga da netko zagrize udicu i polakomi se za stoperom „kojega želi pola Europe“, iako je riječ o jednom od najslabije ocijenjenih igrača Dinamove momčadi u dosadašnjem dijelu prvenstva. Moć medija i utjecaj na kolektivnu svijest također vrlo je lako uočiti na primjeru dva velika rivala, Rijeke i Hajduka.

Njihovi i naši

„Sve je manje alibija za igru i rezultate“ naslov je jednog od tekstova koji su se nakon Jadranskog derbija bavili analizom igre i rezultata u Novom listu. Istu utakmicu u jednoj od analiza u Slobodnoj Dalmaciji ponudili su pod naslovom „Glavu gore – idemo po titulu“. I dok  naše tiskovine aktualni trenutak vide kao veliku krizu igre i vođenja momčadi, u medijima koji se bave Hajdukom ovu utakmicu vide kao dokaz da su spremni za titulu. Objektivno bila je to utakmica koju je prestrogim isključenjem Moisesa Strahonja usmjerio ka neriješenom ishodu. Jer Rijeka s igračem manje nije imala mogućnosti nastaviti utakmicu u ritmu u kojem ju je započela, a Hajduk nema dovoljno kvalitete da ni s igračem više ozbiljnije zaprijeti brojčano oslabljenom protivniku. I tako su mediji naveli pristalice Hajduka da je prikazano i više nego dovoljno za napad na titulu, a Riječani se spremaju za rezultatsku apokalipsu.  Pogled na ljestvicu i površna analiza dosadašnjih susreta ovih ekipa ipak baca nešto drugačije svjetlo na ovu iznenadnu zamjenu uloga. Rijeka se unatoč „ogromnoj krizi“ i dalje drži dva mjesta iznad „atomskog“ Hajduka na ljestvici. A i jedni i drugi su iza Dinama kojeg su mediji proglasili „najgorim Dinamom u povijesti“. Koliko je lako manipulirati navijačima i stvoriti određenu percepciju sličnog događaja tumačeći ga na različiti način ponajbolje se da vidjeti iz analize utakmica koje su uslijedile kada su ova dva protivnika igrala protiv Slaven Belupa. Riječki remi (3:3) je prikazan kao prosipanje bodova i nedopustiv rezultat za momčad koja želi biti pri vrhu domaćeg prvenstva (što zapravo i jest), dok je onaj splitski u kojem je krajnji rezultat (2:2), ali i tijek meča bio vrlo sličan prikazan kao  povratak momčadi sjajnog karaktera iz rezultatskog minusa vrijedan divljenja. I tako dok u Splitu na medijskoj mašineriji  pumpaju navijački puk samopouzdanjem što se prelilo i na igrače, kod nas se režu pretplate radi nekoliko remija.  Unatoč tome što momčad s Rujevice još uvijek ne zna za poraz svi nagovještavaju kraj „lijepe priče“.

Lijepoj priči nije kraj

Ako prihvatimo tumačenje medija i pokušaj da negativnim pisanjem destabilizira naš navijački puk onda je stvarno priča pri kraju i ne sluti na happy end. Jer bez pozitivne energije i kolektivne svijesti da i dalje vrijedimo momčad neće moći reagirati na pozitivan način. Ako vjerujemo da je priča tek na zapletu i da nije ni blizu tome da je dosegnula vrhunac, te uspijemo takav način razmišljanja prenijeti i na igrače onda su pred nama još mnogi lijepi trenutci. A Rujevica, će nakon što se vratimo na Kantridu na novi stadion, ostati zapamćena kao jedini stadion u Hrvatskoj, a vjerojatno i šire, na kojem domaćin nikada nije izgubio. Zašto? Zato što ja vjerujem da će tako biti, a vjerujte i vi. A ako vjerujete vi, vjerovat će svi.

Komentari

komentari

A. Hader

More articles by A. Hader