VIDEO: Braća u zemlji čudesa

26 lis., 2015 by S. Host

Print this article Font size -16+

Svatko od nas je u jednom dijelu svoga života maštao da je heroj, junak. Najviše je to izraženo u djetinjstvu; vitezovi i princeze vječita su inspiracija djeci. Kad odrastemo, divimo se i slavimo pradavne vladare, njihova osvajanja i borbu za povećanje posjeda. Rijetko tko se zamisli i promisli kako je bilo njihovim podanicima, kmetovima i ostalima koji su živjeli van dvora i nisu uživali sve blagodati istoga.

Na jednom takvom dvoru, iza njegovih čvrstih zidina, iz sjene, caruje jedan vladar. Carstvo je to lažnog sjaja, ali posjeduje sve ostalo, i vitezove, i sluge, i dvorjane. I da, ima i dvorsku ludu, zapravo, više njih.

U tom kraljevstvu priređuje se igra zvana nogomet.  Posljednja takva održala se na bojištu pored mora. Skupilo se svijeta, običnog puka, željnog zabave i veselja. Na teren izašli vitezovi, istaknuli svoje barjake, sunce obasjalo oklope, isukali oružje i krenuli u epski boj. Za slavu, čast, ponos i nagradu u vidu ruke lijepe djeve zvane Pobjeda. Sve okupljene pozdravio je taj vladar svojim karakterističnim pozdravom, ruka ispod mišice druge, koja je blago savinuta. Ave Cezare! Otpozdravljamo ti našim, s dignutom stisnutom šakom, i ispruženim srednjim prstom! Pa mi smo tek običan, primitivan i neuk puk… ali znamo otpozdraviti.

U davna vremena vladari su najviše strahovali od ljubomorne braće koja su ih na sve načine pokušavali skinuti s trona. U ovom carstvu tih problema nema. Sve je podređeno odabranoj skupini vitezova, i njihovim osvajanjima. Ta osvajanja su uspješna dok se ubire porez i namet od svog puka, no bitke u dalekim zemljama nisu tako “junačke”. Ta vojska dana je u ruke jednom od braće vladara. Došavši na obale mora, pomisli da će lakoćom ubrati danak u vidu tri boda, zahvaliti se na darovima, i viteški se vratiti u svoje dvore.

No, ni darova, ni bodova, a najmanje pokazanog viteštva. Vitez se postaje i u porazu, jer častan poraz nekad je veći od pobjede izborene nečasno. A osvojio ih je taj vitez mnogo jer u toj igri sudjeluju i dvorske lude. One bi trebale paziti da ta igra protiče časno, no oni su u vječitom strahu od bijesa i srdžbe vladara, pa mu pokušavaju udovoljiti na razne načine, čime do suza nasmijavaju sav prisutan puk. Iz turnira u turnir, i tako već godinama, jedna pravila primjenjuju za odabrane, druga za sve ostale.

Zanijela se dvorska luda u posljednjoj bitci kraj mora, poslala jednog od vladarevih vitezova prije vremena s bojna polja. To je izazvalo gnjev brata, skočio s trona i stao tik do bojnog polja. Stoji on i stoji, doziva svoju ludu, no nema ona snage ni hrabrosti da ga pogleda u oči. Došla do brata i druga luda, no kao da ga ne vidi, hrabrosti da ga pogleda nema, kamo li da ga udalji s bojišta. Misli si luda, nema više gozbe za me s gazdina stola, ako mu i brata pošaljem kamo i onog Francuza.

No, ludu, barem prividno, spasi vitez s mora, stavši uz protivnika. Pao kamen ludi sa srca, sad mu lakše, te se, gle čuda, sjeti pravila i pošalje oba protivnika s granice bojnog polja.

Za one koji ne vole knjige i priče iz davnina, u vidu edukacije i pojašnjenja, slijedi moderno uprizorenje, s naravno, kako se ono kaže… izmišljenim likovima?

Komentari

komentari

S. Host

More articles by S. Host