Da nisam nogometaš, bio bi policajac…

by Hoću Ri | 23/01/2016 17:30

Veliko zadovoljstvo nam je objaviti interview s igračem pod ugovorom s HNK Rijeka. Radi se o veznjaku Damiru Zlomisliću, koji je od početka ove sezone na posudbi u Puli. Ovim putem se zahvaljujemo gospođi Jasmini Devović Grudić, direktorici za korporativne komunikacije i društvene odnose NK Istra 1961, bez čije organizacije ovaj mini-projekt ne bi bio moguć.

Damir Zlomislić, od 2.7.2013. je igrač je Rijeke u koju je preselio iz svog Širokog Brijega. Ugovor s Rijekom ima do 31.6.2017. Za Rijeku je odigrao tek 31 susret, od toga 19 u HNL, 3 u Kupu Hrvatske, te 9 u Europi. Postigao je i jedan pogodak, Prestatyn Townu u kvalifikacijama za Europa League u sezoni 2013./14. Ima i jedan nastup za drugu ekipu Rijeke. Teška ozljeda koljena početkom njegove prve sezone u Rijeci, 25.8.2013., u utakmici protiv Hrvatskog Dragovoljca, koja je bila stiješnjena između dvije povijesne utakmice sa Stuttgartom, udaljila ga je na duže vrijeme s travnjaka (oko 7 mjeseci), a u potrazi za izgubljenom formom nije se libio svoju sreću tražiti na posudbama. Trenutno je na posudbi u Puli gdje je vrlo brzo postao nositelj igre Istre 1961. U Istri je postigao i svoj prvi i zasad jedini pogodak u HNL-u i to u utakmici protiv Dinama. Igrom sudbine, taj gol, vrijedan boda, postigao je 22.8.2015., tek tri dana prije druge godišnjice teške ozljede.

[1]

Pa da ne duljimo, uživajte u interview-u s jednim od najpopularnijih igrača iz nove ere HNK Rijeke, kojeg su samo ozljede, nadajmo se privremeno, udaljile iz kadra Matjaža Keka.

1. Igrač si na posudbi u Istri 1961, igraš dosta. Jesi li zadovoljan prilagodbom u klub i svojim igrama? Kakav ti je život u Istri? Nadaš li se povratku u Rijeku u neko dogledno vrijeme?

Tako je, igrač sam Rijeke s kojom imam ugovor do ljeta 2017. Na posudbi u Istri 1961 do kraja ove sezone. Hvala Bogu igram dosta, jer to svaki igrač najviše želi da igra. Sigurno da mi kao ekipa i klub nismo zadovoljni kako nam ide na sportskom planu, al’ imamo vremena do kraja prvenstva popravit situaciju i popraviti svoje igre. Život u Puli je jako lijep, opušten i mislim da su Pula i Istra lijepe sredine za ostvarit miran i ugodan život. Nakon kraja ove sezone ja imam dužnost vratit se u klub s kojim imam ugovor i meni bi bilo veliko zadovoljstvo da budem što duže član HNK Rijeke al’ trenutno sam 100% koncentriran na NK Istru 1961.

2. Priča u Istri 1961 je slična onoj u Rijeci. Privatni vlasnik, veliki planovi, no dojam je da su trenutno ambicije kluba ipak malo u raskoraku sa postignutim rezultatima. Možeš li usporediti organizaciju ova dva projekta? Smatraš li da bi se Istra 1961 mogla ubrzo uključiti u borbu za vrh tablice?

Slažem se, jako slična situacija desila se u Puli kao u Rijeci prije par godina. Mislim da je velika razlika što je u Rijeku doš’o čovjek Riječanin. Čovjek koji živi svaki dan svog života da usreći Riječane i mlade usmjeri na pravi put. To je ključ uspjeha Rijeke. Što je gosp. Mišković emocionalno vezan za Rijeku i Riječane. I plus uspješan je biznismen. Rijeka sada ima uvijete na europskoj razini i već su ambicije porasle jako visoko. Istra je tek u stvaranju. I ovde gosp. Glover i njegovi suradnici imaju velike ambicije, ulažu dosta truda da ovaj klub bude što profesionalniji i uspješniji u budućnosti, al’ tu treba puno rada i vremena da se u tome i uspije. Ja vjerujem da oće i da ce Pula za koju godinu igrat europska natjecanja i biti u vrhu hrvatskog nogometa što im od srca želim.

[2]

3. Možeš li opisati značenje navijača za jednog igrača? Koji je osjećaj kada kao igrač Rijeke na posudbi istrčiš protiv svog kluba? Armada te je odmah dobro priihvatila, miješaju li se osjećaji kad u Puli zagrmi sa riječke tribine? Tjera li te to više da se pokažeš onima koji su te posudili?

Ja vjerujem da navijači nisu svjesni koliko njihova podrška znači svakome igraču. To svakog igrača čini boljim i motiviranijim da pruža što bolje partije za svoj klub. Nevjerojatan je osjećaj igrat pred Armadom. Za mene su to nezaboravni osjećaji, al’ vjerujem i za svakoga igrača koji je igrao za Rijeku. Sigurno da sam motiviran kad igram protiv Rijeke jer se želim pokazat u dobrom svjetlu i navijačima i klubu, al’ isto tako želim se dokazat i navijačima Istre jer ja igram i borim se njihov klub. Moram priznat da se najvjerniji navijači Istre nikad ne predaju i navijaju za svoj klub pošteno i s ljubavlju. Uvijek su tu na svakoj utakmici, npr. par dana prije smo igrali protiv Agencije Umag i došli su u velikom broju i navijali za nas kao da igramo veliku i važnu utakmicu. Svaka čast!

4. Igrač si Rijeke već dvije i pol godine no nakon odličnog starta, izborenih startnih 11, dolazi taj kobni 25.8., gostovanje kod Hrvatskog Dragovoljca i ozljeda. Možeš li opisati svoje osjećaje dok je Rijeka doživljavala svoje zvjezdane trenutke u Stuttgartu, a ti si bio tek na početku dugog oporavka? Da nije bilo te ozljede vjerojatno bi bio i u kadru reperezentacije. Bio si mladi reprezentativc BiH. Da si dobio poziv (ili da u budućnosti dobiješ poziv) obije reprezentacije, i hrvatske i BiH istovremeno, koju bi odabrao?

Kad sam doša’ u Rijeku sve je se odvijalo tako savršeno da ni sam nisam moga’ bolje poželjeti. Bilo je kao san, uživao sam u svakom treningu, a da ne govorim s kojim emocijama sam igrao utakmice za Rijeku. Tada je bila neviđena euforija u klubu i svi smo bili gladni uspjeha. Tu su počeli veliki dani za ovaj klub. Bio sam preponosan na sebe i nakon Stuttgarta (doma, op.a) najsretniji čovjek na svijetu. I onda dođe Dragovoljac i na žalost u jednom duelu slomim navikularnu kost desnog stopal. U tom trenutku sam stvarmo bio slomljen, nisam mogao vjerovat da se to meni dešava. Ispočetka nisam mogao to prihvatit, al’ s vremenom sam shvatio da je to sve Božija volja i da je to najbolji put za mene, jer u životu nije sve nogomet i uspjeh. Moja obitelj i moja djevojka koja mi je prije nekoliko dana postala i supruga su mi dali veliku ljubav i podršku da to sve lakše prebrodim i tu sam im zahvalan za cijeli život. Tu sam zapravo najviše i dobio, da shvatim koliko sam ja zapravo sretan i bogat čovjek što imam njih pored sebe. Uzvrat sa Stuttgartom sam gledao sa svojom obitelji i navijali smo i bili presretni kad je ga Mujke zabio. To je najveći trenutak moje dosadašnje karijere. Te utakmice sa Stuttgartom. A šta bi bilo kad bi bilo. Ne razmišljam na taj način. Možda bi dobio poziv za reprezentaciju, možda i ne. O tome za koga bih prije igrao mislim da u ovom trenutku nema smisla ni razmišljati.

5. Poznato je koliko je Rijeka napredovala na svim poljima dolaskom predsjednika Miškovića. Kakav je predsjednik dojam ostavio na tebe? Spusti li se ikada do svlačionice ili tamo ima zabranjen ulaz? Tko je po tebi u vremenu provedenom u Rijeci bio najbolji igrač bijelih, a tko je to sada, u ovom aktualnom kadru?

Teško je opisati koliki utjecaj na klub ima gosp. Mišković. Najzaslužniji je za sve ovo. Već sam spomenuo koliko voli klub, grad i sve Riječane. Nevjerojatno je koliko taj čovjek zrači pozitivnom energijom, koliko je dobar s nama igračima, toliko da i pomisliš da nam je suigrač. Stvarno velika ličnost i faca je gosp. Mišković. Ja osobno mu nikad neću zaboravit nakon utakmice sa Stuttgartom u Stuttgartu, dok se slavilo u svlačionici nazvao me na telefon i rekao kako sam i ja zaslužan za ovaj uspjeh iako nisam tu s njima. To je nešto što se nezaboravlja i hvala mu na tome. U svlačionici tokom utakmica nikad nije bio, a ne mogu se sjetit jeli ikada bio i ovako dok je trening. Ako je, stvarno rijetko. Najbolji igrač po meni je Andrej Kramarić. Kako je on igrao to je stvarno teško ponovit. Nabio je veliki pritisak svim napadačima koji dolaze u Rijeku jer ga odma’ uspoređuju s njim, mada i trenutni napadači su jako dobri i učinkoviti. Trenutno Tomasov je u najboljoj formi, al’ Rijeka je ekipa. Nikad pojedinac, sve su to ekstra igrači.

[3]

6. Matjaž Kek osvojio je srca navijača Rijeke kao niti jedan trener prije njega. Spoj slovenske mirnoće, odmjerenosti, ali i velikog nogometnog znanja. Stiče se dojam da Kek nije samo trener, već i PR Rijeke, psiholog i svojevrsni brand. Igrači i pomoćni kadar se mijenjaju, a postojani su Kek, Juričić (po novom i Mance) i Mišković kao sportska vertikala na kojoj se temelje sportske ambicije kluba. Možeš li u par rečenica opisati dojam koji je Kek ostavio na tebe, njegove treninge i pripremu za utakmice?

Kek je sigurno jedan od najzaslužnijih što se Rijeci događaju ovako lijepe stvari. Mislim odma’ do gosp. Miškovića. Nema potrebe puno pričat o njegovim kvalitetama jer je rezultat mjerilo svakoga trenera, a Rijeka u zadnje 2, 3 godine konstantno igra dobro, u borbi je za trofeje i priznata je u Europi. Treninzi su zanimljivi. Sve s loptom i što je najvažnije uvijek traži maksimalnu koncentraciju na svakome treningu i na svakoj vježbi. To je po meni ključ ovog uspjeha. On je 100% u tome. Cijela uprava radi dobar posao i oni su dobar i usklađen tim koji ima svoju politiku i svoj način rada i ne odstupaju od toga. Super im ide.

[4]

7. Rođen si u Konjicu pred početak rata. Možeš li ukratko opisati svoje djetinjstvo? Kada si počeo igrati nogomet? Uvijek se u svojim odgovorima vraćaš na Široki, grad, klub. Vidi se da voliš svoj kraj. Primorje i Hercegovina dijele neke sličnosti, tvrdi kamen, škrta zemlja, smokva, no ljudi i nisu previše upoznati s njom, već je (negativna) slika najviše stvorena preko medija. Mašta na volju, reci nam iz srca o sebi i Širokom koliko ti znači. U nogometnom smislu, da li imaš želju završiti karijeru u svom klubu?

Rođen sam u Konjicu 1991. godine, jer moja mama je iz Konjica, a otac mi je radio kao policajac u tom području i tako su se upoznali i živjeli tu do mojih nepunih godinu dana kad smo došli u moj grad Široki Brijeg. Tu sam proveo cijeli svoj život i nogomet počeo trenirat u 8. godini. Škola Širokog je jako dobra i ona me izgradila kao nogometaša i kao čovjeka. Igrao sam uspješno za mlade selekcije BiH do 17 i do 19 godina i potpis’o sa Širokim profesionalni ugovor nakon isteka juniorskog staža. Iako mi ni mama, ni tata nisu iz Širokog, ja smatram Široki svojim gradom. Cijeli život živim tu i najbolje se osjećam kad sam doma. Pogotovo moje naselje di živim. Mjesto koje se zove Vagan, ima nas 30-ak momaka koji smo svi u razmaku od par godina i stvarno smo velika klapa i držimo jedni do drugih i to je nešto što se ne može kupit. Uvijek gledamo da pomažemo jedni drugima. To je nešto stvarno posebno. Mislim da smo mi Hercegovci jako društveni. Volimo skupove, fešte i mislim da znamo uživati u trenucima koje nam život pruža. Kad imamo određenih problema uvijek u dobrom društvu na to zaboravimo. Ja iskreno uživam kad sam doma. Široki kao klub puno mi je dao i kao nogometašu i kao čovjeku i na tome sam mu jako zahvalan. Široki je jedan jako sređen i organiziran klub sa odličnim trening kampom i talentima u nogometnoj školi, a što je najvažnije sa dobrim rezultatima i u seniorima i svim mladim uzrastima. Naravno da imam želju nekad vratit se u svoj matični klub. Klub u kojem je sve počelo.

8. Igrao si u Češkoj i u Rumunjskoj. Da li si uspio pohvatati osnove jezika? Šta te se je najviše dojmilo u tim državama?

U oba slučaja bio sam na posudbi po 6 mjeseci tako da nisam imao neku ambiciju naučiti jezik, više sam se koncentrirao na nogomet i da napredujem. Kad sam išao u Češku sam imao nepunih 19 godina i to mi je bilo prvo iskustvo življenja i igranja nogometa od kuće i samim time se nisam najbolje snašao. Bilo mi je jako teško al’ jedna velika škola u mom životu. U Rumunjskoj sam također išao s ciljem da odigram što više utakmica i u tome sam uspio, al’ život u Rumunjskoj i igrati tamo nogomet bilo je teško jer klub u kojem sam igrao bio u jako lošoj situaciji. Bilo je jako teško igrat u tim uvjetima. Iskreno nemam puno nekih pozitivnih iskustava koje bi mogao izdvojiti, jedino par ljudi koje sam upoznao. Jako je teško igrati nogomet u drugim zemljama ako klub u kojem igraš nije ambiciozan i financijski sređen. Jako teško tako da ne treba žuriti sa odlukom što se tiče igranja u inozemstvu.

9. Profesionalnu karijeru si, osim u Češkoj i Rumunjskoj, gradio i u Gabeli i Širokom, BH Premijer ligi i u HNL, Rijeci i Istri 1961. Možeš li usporediti te dvije lige. Jačina istih, stil igre, navijače.

Hrvatska liga je po meni trenutno u velikoj prednosti što se tiče BH Premijer lige. Igrači su puno ambiciozniji i više su posvećeni svome poslu u Hrvatskoj nego u BiH. Liga je mnogo kvalitetnija, liga 10 je stvarno teška liga i mislim da je dosta podcjenjena od strane navijača i ljudi koji je prate. U BiH ima također jako dobrih igrača koji sigurno mogu biti pojačanja za sve klubove u Hrvatskoj, al’ trenutno je previše klubova u toj ligi, previše loših terena i prije svega previše negativne klime koja na žalost sputava BH Premijer ligu da napreduje većim koracima jer stvarno BH liga ima puno talenta da bude mnogo, mnogo bolja i cjenjenija nego što je u ovom trenutku.

10. Činjenica je da je BiH i 20 godina nakon rata podijeljena. Kako je bilo igrati u Banjoj Luci, Trebinju ili u Vrapčićima? Može li se to ikako uporediti s hrvatskim gostovanjima?

A iskreno jako teško je igrat u BiH. Neugodna iskustva imam sa gostovanja u BiH, puno se osjeća taj nacionalizam i mržnja kad igrate gostujuće utakmice. Mene kao sportaša samo zanima nogomet, a ne politika i samim time mi nije jasno. Te neke stvari koje čujes dok igraš utakmice. Mislim da je to žalosno i da nije potrebno jer je sport nešto najljepše što se čovjeku može desiti. Isto tako moram priznati da je među nama igračima takvih stvari bilo minimalno i da se svi poštujemo kao suparnici na terenu i kao sportaši. To je jedna pozitivna stvar.

11. Gdje se vidiš za recimo 10-ak godina, koji bi bio tvoj idealni plan? Hoćeš li nakon nogometa (igračke karijere) ostati u njemu u nekom svojstvu?

Kako sam emocionalno vezan za svoju obitelj, svoje prijatelje i svoj kraj volio bih poslije karijere živjeti doma u Širokom Brijegu. Volio bih nadoknadit ovo vrijeme što sam bio od kuće s njima. Dole se osjećam najljepše. Naravno život donosi nepredvidiljive stvari i nikad ne znamo šta će se desiti, ali iskreno nemam neku želju ostat u profesionalnom nogometu nakon karijere. Nogomet je jako stresan posao za nas nogometaše i naše obitelji. Cilj mi je pokrenut neki vlastiti posao doma i uživati sa svojom obitelji.

Zahvaljujemo se Damiru, našem Zlomi, na njegovoj kooperaciji. Profesionalac na terenu, profesionalac izvan terena. Zloma sretno, nadamo se da ćemo te na ljeto opet gledati u dresu Rijeke. Nadamo se da su čitatelji uživali upoznavajući Zlomu iz malo drukčijeg kuta, a da je ovaj intervju tek prvi od mnogih koji slijede.

Luka Stojčić (tekst) i Vlado Vivoda (statistika), slike: Damir Zlomislić.

Komentari

komentari

Source URL: http://www.hocuri.com/da-nisam-nogometas-bio-bi-policajac/