Dalmacijo zavišću premorena

Dalmacijo zavišću premorena

Miljenko Smoje bio je veliki dalmatinski novinar, književnik, scenarist. Imao je bogomdanu sposobnost zapažanja mentaliteta vlastite sredine.

Isto tako, vraški je i genijalno znao prenijeti svoja zapažanja na papir. Stvorio je vazdazelene, dijelimice izmaštane likove u svojim antologijskim serijalima, bazirane na životima stvarnih ljudi koji su ponekad veći i autentičniji od njih samih.Također replike između glumaca u “Velom“ i “Malom“ mistu postale su dijelom slavodobitnih poentiranja u svakodnevnim razgovorima.“Neću pulitiku u svoju butigu“,“Muke mi ježove“,“Ima puno lipih stvari, ali ne smin kazat“, “Ajme Kate ki baluni“, samo su neke od mnogih legendarnih. Puno toga je Miljenko još napisao i stvorio i potrošio bih mnogo redaka pišući o tome.

No, kako mi se čini lijepo je detektirao jednu osobinu svog grada koja je zadnjih godina prilično aktualna. Naime, često je znao reći kako je Split posve lud grad i da mu nedostaje samo jedan veliki šator pa da postane najveći cirkus na svijetu. Zaista, protekla bliža povijest ide u prilog takvoj konstataciji. Pa, tko može Keruma izabrati za gradonačelnika? Još i trpjeti njegovu po splitski rečeno ridikulsku svitu. Komedija je to bila spremna za holivudski blockbuster. Kao da gledaš upravljačku strukturu Batmanovog Gothama, dok na ulicama vjetar nosi žute, prepoznatljive vrećice trgovačkog lanca, a vječna se tmina sablasno spušta na grad.

Sadašnjost nije u ničemu različita. Možda je Smoje u svojoj spisateljskoj veličini imao proročansku viziju spašavanja gradskog proračuna. Eto, izlaza. Stavite blagajne na ulaze u grad, nevelike cijene biljeta i uživanciji nema kraja. I staro i mlado u cirkus Dioklecijanado.

Svaki cirkus ima svoju najsjajniju zvijezdu. Ma, znate onu zbog koje dolazite na predstavu. Neki dolaze gledati samo da vide kako se s tigrom hrva hrabri Grk, neki dolaze zbog gutača vatre kojemu će klinci na plakatu nacrtati brk.

Osobno se najviše radujem klaunu Hajduku. Samo ne znam da li bih se smijao ili plakao. Nekada davno u pluskvamperfektu je bio slavan. Sada kada je pokraden od strane vlastitih menadžera, pače lopova iz vlastitih redova, posrće, gubi ravnotežu i više ne uveseljava ljude, nego ih rastužuje. Njegovim stanovnicima je svejedno prirastao srcu, pa mu sve opraštaju i dalje ga odlaze gledati u velikom broju. Slijepi su kod zdravih očiju. Što se može kaže se da je ljubav slijepa. Zato se valjda zaljubljeni toliko pipaju.

Nešto sjevernije od nekada “rascvale grane, sunčanog lipog cvita Mediterana” sada napadnute peronosporom i čađavošću, događa se uzlet i preporod. Tamo nema klauna, već samo jedna gospođa koja je uvijek igrala karakterne, ali slabo plaćene uloge. Nakon dugo godina je prepoznata i sada je spremna na zvjezdanu karijeru. Uspinje se i samo nebo joj je granica. Čestitam, pogodili ste! Ime joj je Rijeka.

Nažalost, primitivni karakteri, govore mudri ljudi, sve ti mogu oprostiti osim uspjeha. Štoviše u njih dolazi do manifestacije neprijateljskog stava i osjećanju prema drugima da oni imaju nešto što pripada njima. Takvo što prouzročuje zavist koja varira od blagog neprijateljstva do otvorene agresije kojoj je ime Obiteljska tribina i Dugopolje.

Postupci sljedbenika klauna Hajduka zadnjih godina posve su tipični za iznad navedene tvrdnje. Nemojmo ih mrziti zbog toga. Žalimo ih. Oprostimo im. U maniru našeg primorskog mentaliteta. Stanovnici Hrvatskog primorja uvijek metu ispred svog ulaza, ne obazirući se na tuđe smeće. Tiho, samozatajno i vrijedno radimo. Korak po korak. Kada pobjeđujmo činimo to sportski i dostojanstveno. No, znamo se radovati. Itekako. Još više voljeti svoje i ne mrziti tuđe. U tome je suština.

Veliki Ljubo Stipišić Delmata (gordog li nadimka) napisao je arhaičnu himnu svojem rodnom kraju. Slavnu “Dalmatino povišću pritrujena“. Inače otac je manje poznatog Zlatana Stipišića znanog i kao Gibonni. Pritrujiti bi značilo premoriti se. Od njega smo doznali kako je Dalmacija premorena svojom prošlošću i poviješću. Htio je čovjek kazati da se kroz stoljeća uvijek tamo teško i mukotrpno živjelo. Nadodao bih kako je u sadašnjosti Dalmacija premorena zavišću. Kako svari stoje biti će premorena iliti pritrujena svakako i budućnošću. U nogometnom smislu, naravno. U gospodarskom zasigurno neće jer općepoznata je radišnost i marljivost dalmatinskih težaka.

Autor: A. Žic

Komentari

komentari


Related Articles

Gdje su sada?

Gdje su danas igrači koji su nosili dres Rijeke nakon sezone 2006./07.? Za početak možemo krenuti sa ‘šampionskom’ generacijom koja je digla kupove.

Dan kada sam je upoznao

Proteklih mjesec i pol dana, od kada sam saznao da se želi upoznati sa mnom, bili su puni neizvjesnosti i

Blamaža Rijeke u Koprivnici!

Slaven Belupo – Rijeka 3:0 (1:0) Koprivnica – Gradski stadion. Uzvratna utakmica polufinala Kupa Hrvatske. Gledatelja: 2205. Suci: Damir Batinić,