Breaking News

  • No posts were found

Dio tebe

Dio tebe

Kopam po sjećanju, vraćam neke slike i miješaju se osjećaji i emocije. Postajem svjestan da sam zapravo neki mazohista, koji je zbog ljubavi prema svome gradu i klubu, godina…ma desetljećima, spreman bio piti gorki pelin razočaranja i ugaslih snova, nepravdi i poniženja. I tako iz utakmice u utakmicu, sezone u sezonu, ponovo sa novom nadom, vjerom da će se jednom, samo jednom, naplatiti sve te muke. Ljubav nikad nije bila upitna, ona je odavno tu… i biti će zauvijek.

Pamtim punu Kantridu, redove za karte… ali više je bilo utakmica kada si sjeo na stolicu, pored sebe stavio kutiju cigara, pored tebe prijatelj i onda sljedećih 100 stolica…praznina. Mnogi su dolazili na utakmice po “zadatku”, samo su jedni dečki uvijek bili tu. Armada na zapadu. Njih ništa nije pokolebalo, nisu se birale utakmice niti ljubimci. U gradu u koji je svatko dobrodošao i bio prihvaćen, nerijetko nije dobio jednaku pažnju i ljubav koju je pružio. No danas imamo svaki kvart oslikan predivnim muralima, nerijetko pravim umjetničkim djelima, koji pokazuju da tu žive ljudi koji dišu za ovaj kraj i klub.

Došle su teške godine, više nego ikada prijetilo je urušavanje kluba, propast nogometa u Rijeci, kada se predsjednička stolica nudila poput krumpira na tržnici, a zainteresiranih nije bilo, igrači su davali klub na arbitražu… dogodilo se čudo! Vijest da dolazi netko tko je spreman momentalno pokriti dugove i preuzeti klub nagnala je sve navijače u sumnju, jer ili je prvotravanjska šala, ili neka muljaža, ili je jednostavno taj tip totalni luđak! Srećom, bio je ovo zadnje. Totalni luđak, fanatik, zaljubljenik u svoj kraj i klub. Došao je navijač Rijeke.

Dolaskom Damira Miškovića otvorena je brana, i Rijeka je potekla punim tokom. Napunila je svoje korito, bujala je sve više i više. Svaki novi dan, svako ustajanje iz kreveta i otvaranje novina ili neta značilo je neku novu, lijepu vijest. Od novog semafora, dresova do igračkih pojačanja. No, posvetilo se pažnje i onome bitnijem. Ljudi su se počeli vraćati na stadion, prepoznata je lijepa priča, pa su odjednom tribine ispunile obitelji s djecom, željne ugodno provedenih par sati uz popratni program i neizostavni vatromet. Došlo je do toga da mi supruga ne prebacuje program kad igra Rijeka, da zna što je zaleđe i gol aut. Nažalost, došlo je i do toga da me pita: “Mogu li i ja na utakmicu?”. A ti reci ne… I tako je prošla ta prva sezona…

A onda eksplozija. Izborena je Europa. Kolika je ljubav prema klubu pokazuje činjenica da su ljudi čekali satima za karte, a da su prvi dolazili u 2 ujutro pred blagajne. Drugi pokazatelj je da nitko u I grupi Europske lige, a možda i u svim grupama, nije imao podršku na gostovanjima kao Rijeka. Okupirana je Njemačka i Francuska, a na ponos svima, bez incidenata, uz pjesmu i podršku svome klubu. Ta Europa je bila poklon svima, i igračima i navijačima, prava riječka fešta. Rezultatski za prvi put sasvim pristojno. Afirmirani su neki igrači, Rijeka je dala i reprezentativce što je do tada bilo nemoguće.

A sav taj uspjeh, atmosfera i stapanje svih u jedno srce, je dobrano uzdrmala i pokvarila planove nekima koji su godina živjeli na lovorikama stare slave, pokvarila čak i onima koji su dobro živjeli od same Rijeke, a da nikad nisu dali ništa zauzvrat. Čeka se svaka prilika da se baci klip pod noge, i koliko je to očekivano od “nekih drugih”, kada to dođe od ljudi koji pripadaju, ili se tako deklariraju, navijačima Rijeke, onda je to samo još veći poticaj da nas trpaju u isti koš s drugima, dodaju raznorazne prefikse. A Rijeka nije nikad bila kao drugi, niti će ikad biti.

Iako su ponekad rezultati pomalo razočaravajući, nitko ne treba biti odveć ljut, niti zviždati i negodovati. Svi smo svjesni da samo zajedno možemo do cilja, da uspjeh ima svoju cijenu, da moramo platit svoju “školarinu”. Uprava je pokazala da im se treba vjerovati, jer ako i na tren pomislite drukčije, vratite se 2 godine unazad i odmah se “smirite”. HNK Rijeka danas nije samo nogometni klub, ona daje mnogo više od 90 minuta trčanja za loptom. Ona nije “Način života” samo Armadi, svi “Žive za taj osjećaj, u ruci plavo – bijeli šal…”, makar nam ponekad dođe “Ajme meni nije mi dobro…”, vrati nas “S lijeve strane ubačeno, sjajno glavom pogođeno, raspamećena je Kantrida, pale se baklje…ludilo”. Jer kad “…pogledam Kvarner sa vrha Trsata…” onda “…moja žeja jedna je, da me pustiš da te ćutim, da ja buden del tebe”.

Komentari

komentari


Related Articles

Rijeka nabujala za naslov?

  Poslovica kaže da se po jutru dan poznaje. Ako je vjerovati, onda će riječki dani u sljedećoj sezoni biti

Magistar Sharky

Proteklog tjedna odrađena je formalnost Kupa, na nečemu što bi trebali zvati nogometnim terenom, igrači Rijeke izborili su pobjedu, te

Gene(Ri)racijska

Godine lete… Iako se tješim da mi je trojka još uvijek predznak,polako se priprema prepustiti svoje mjesto četvorci. Kroz sve