Drama u tri čina

27 lis., 2016 by G. Kauzlarić

Print this article Font size -16+

Prevedeno s grčkog jezika drama znači radnja, a u hrvatskom jeziku označava književno djelo koje je namijenjeno izvođenju na pozornici. Ona mora imati svoju radnju, likove koji su međusobno suprostavljeni te mora imati svoju fabulu koja se sastoji od uvoda, zapleta, vrhunca radnje, eventualnog preokreta i na kraju sve završava raspletom. Ovisno o načinu raspleta razlikujemo klasične drame, komedije i tragedije. Iako nije uvijek slučaj, većina drama se održava u međusobno povezanim činovima koji moraju imati nešto i što ih razlikuje jedan od drugog (mjesto radnje, glumci..)

Jučer smo u Rudeškom kazalištu imali priliku prisustvovati (ili gledati na računalima s obzirom da su TV urednici ocijenili kako su za prijenos ipak bitnije utakmice dva “najveća” hrvatska kluba) pravoj, klasičnoj drami sa svim njenim elementima i na koncu sa ipak sretnim završetkom za pozitivne likove u bijelim dresovima dok su plavi, a pogotovo crni negativci ipak morali kazališne daske (odnosno u ovom slučaju zemlju i blato) napustiti pognute glave.

Prvi čin drame počeo je po očekivanju i željama velikog broja gledatelja i navijača Rijeke – rutinska dva gola na koja se u nastavku nadovezao sjajan lob jednog od najboljih riječkih glumaca u zadnje vrijeme – Franka Andrijaševića. Fantastično, i pomalo nestvarno djelovao je rezultat na kraju prvog čina te ni najveći pesimisti nisu mogli predvidjeti kakav je scenarij ispisan za ostatak ove drame. Neki gledatelji, a možda i glumci su pomislili da je sve gotovo i da nam se sprema prosječni, dosadni uradak bez zapleta i vrhunca. Ali nije bilo tako.

Već ulazak novog uvaženog glumca (gradonačelnik Bandić) u drugom činu dao je naslutiti da se sprema nepredvidiv zaplet. Na navedeno se nadovezela apatična i nezanimljiva gluma glumaca u bijelom te nevjerojatan, ali ne toliko i neočekivan show koji je izveo glavni crni glumac. Za Matoca, koji se ne bi previše umorio niti da je na predstavu došao pješice s obzirom da mu je prebivalište udaljeno 15-tak minuta vožnje autom od Rudeškog kazališta, se već otprije znalo da nije sklon bijelim glumcima, ali da će toliko navlačiti za Rudeš s očitim ciljem i željom da utakmica uđe u produžetke, to se teško moglo očekivati. Naravno da pritom ne treba amnestirati i pojedine aktere u bijelom dresu koji su svojom indisponiranošću (Šofranac, Mitrović) pomogli sucu Matocu da uspije na kraju u svojem naumu. Naravno da dio krivnje ide i na ostale riječke igrače koji kao da su mislili da je sve nakon prvog dijela gotovo i da će prolaz doći sam od sebe iako je jasno da se takav pristup protiv trenutno najbolje drugoligaške momčadi vrlo lako može osvetiti. Na sve to se nadovezala odlična igra domaćina, koja ipak ne bi urodila plodom da nije bilo već spomenutog Matoca i njegova barem dva izmišljena penala za Rudeš. Da li se Matoc sviranjem jedanaesteraca želio uvući Bandiću ili je sve to bilo u cilju iscrpljivanja Riječana pred bitan prvenstveni susret protiv Dinamove filijale, ili možda povezano jedno i drugo, je nepoznato, ali da je protivnik Rudeša bio najmrskiji nam zagrebački klub sigurno se penali nebi svirali. O nesviranim penalima za Rijeku u prvom i trećem činu bolje da niti ne pišemo.

Treći čin drame donio je konačan (ovaj put sretni) rasplet drame. Bilo je očito da su plavi momci ostali bez zraka te da su ih prva dva čina potpuno iscrpila te je bilo samo pitanje koliko će još pogodaka primiti. I bijeli su opet zaigrali ozbiljnije i profesionalnije te su konačno bez novih preokreta i zapleta riješili pitanje Rudeša te domaćinima ovaj put nisu pomogli ni suci ni Bandić.

Međutim, nakon ove predstave jasno je da se, unatoč nekim naznakama u suprotno, u našem nogometu i dalje ništa ne mijenja. Još je malo nejasno da li nas se trebalo izmoriti pred Lokomotivu ili treba zaustaviti Rijeku u Kupu ili pak nešto drugom za što ćemo vrlo brzo dobiti odgovor. Pouka koju treba izvući jest da i unatoč visokoj prednosti u nogometu nikad nije gotovo dok se ne čuje posljednji sučev zvižduk, te da se do kraja treba igrati maksimalno koncentrirano i u obrani i u napadu. Ne smije se davati niti najmanji povod Matocu i njegovim kolegama da mogu krojiti pravdu kako oni žele. Već u nedjelju nas čeka novi teški susret protiv jačeg protivnika, na kojem opet moramo biti spremni na dramu s neizvjesnim krajem. Nadajmo se da će riječki glumci odigrati predstavu kao recimo protiv Osijeka u rujevičkom teatru, jer kad tako igraju, nikakve podvale i nesreće nas ne mogu zaustaviti da napišemo najljepši mogući scenarij za ovogodišnje prvenstvo, te da konačno dignemo bujol.

Komentari

komentari

G. Kauzlarić

More articles by G. Kauzlarić