Drugi dio: Danas jedna obična priča, sutra velika legenda

01 velj., 2015 by D. Skočilić

Print this article Font size -16+

Ljeto je polako bilo na izmaku, prijelazni rok je dolazio svome kraju, sa strepnjom se čekalo na izvlačenje protivnika u drugoj uzastopnoj sezoni Europa lige. Na Kantridu su stigli Vešović i Ivančić, a put Fiorentine je otišao Bagadur. U oproštajnoj utakmici Breze Rijeka je svladala Zadar s visokih 6:1, predstavljena je treća garnitura dresova s našim dvoglavim orlom, Moises je zabio hat-trick, a Cvijanović gol s centra.

Nakon što se saznalo za protivnike u skupinama EL glavna preokupacija većine vjernih navijača bila je kako izvući nekoliko slobodnih dana, godišnjeg, bolovanja ili čega već i skrojiti „badžet“ za novu europsku turneju. Puno su se navijači Rijeke ove polusezone borili sa slaganjem „badžeta“. Nakon članskih i pretplate, došlo je do brainstorminga kako odvesti cijelu obitelj na utakmice EL na Kantridi.

U pauzi se pratila i reprezentacija, pogotovo još kad je naš Krama debitirao. U prvoj (prijateljskoj protiv Cipra) imao je asist, dok je već u drugoj utakmici (kvalifikacijska protiv Malte) postigao i prvi gol za A reprezentaciju.

Premda se u najljepšem gradu radilo na mobilizaciji za Belgiju u Osijeku se nakon reprezentativne pauze ipak skupilo 30-ak navijača Rijeke gdje smo po kiši i teškom terenu dobili 1:0 golom Jugovića. Slijedilo je gostovanje u Liegeu, okupacija belgijskih pivnica i totalna dominacija na tribinama. Na terenu je u statistički gotovo izjednačenoj utakmici Rijeka izgubila uz pomoć suca i manjak sreće, iskustva…. kako smo mi tada zaključili muda. Premda je Jajalo igrao. Možda nam je lošu sreću donio i Zec koji je samo dan ranije potpisao na „vjernost“ klubu?

Da „zlo nikad ne dolazi samo“ pokazalo se par dana kasnije, kada smo izgubili od Dinama u prvom ovosezonskom međusobnom susretu. Rijeka je bila nadmoćnija, s više izrađenih prigoda ali nam ga je Soudani svima stavio u 69´, stavio nam ga je i Ante, onaj Vučemilović, koji je ponovno „odlično“ odradio svoj posao. Kantrida je bila gotovo puna, a na zapadu je bila „užarena“ atmosfera bez obzira što smo u trenutku slavlja dobili gol. Bila je ovo i prva kapitulacija Rijeke na Kantridi nakon dugo vremena.

Sljedilo je podizanje ekipe i domaća pobjeda protiv Zagreba 3:0, a zatim je Kantrida dočekala branitelje naslova, Sevillu. Španjolci su kao i mnoge velike ekipe došle podcjenjujući Rijeku i jedva izvukli bod. Prepunu Kantridu su dijelile sekunde od još jednog povijesnog uspjeha, ali smo u sudačkoj nadoknadi pokleknuli i završili remijem. Bez daljnjeg da je to odličan rezultat, ali smo svi s Kantride te večeri odlazili doma s gorčinom u ustima.

Nakon brojnih peripetija i odluka o mjestu i vremenu odigravanja jadranskog derbija Rijeka je otišla u Dugopolje na noge Hajduku i od zavisti povampirenim hajdučkim navijačima koji su koristili sva moguća sredstva da napadnu naše igrače i trenera. Armada je ispunila svoj sektor i naravno bila optužena da je također potrgala pola tribine (upitna je kvaliteta stolica koje su pucale čim bi se stalo na njih).

Još jedna reprezentativna pauza, utakmice protiv Bugarske i Azerbajdžana te Kramin gol u ovoj drugoj. Broj igrača Rijeke u raznim reprezentacijama se već značajno počeo povećavati pa Keku i nisu baš „dobro“ padale ove pauze.

Konačno je uslijedio i odgađani okršaj s Lekenikom u 1/16 kupa, pa onda tri utakmice u nizu na Kantridi, pobjeda protiv Istre u odličnoj atmosferi na zapadu, sjećanje na Blagu Zadru, a i poseban pozdrav smiješnom Radonjiću. U to vrijeme nam je maskota i magistrirala pa smo dobili i Mr. Sharky-a Pešekana. Zatim je došlo na red rušenje još jednog velikana, pobjeda 3:1 protiv Feyenoorda dan prije godišnjice pada Reala. Brojni gostujući navijači u centru grada napuhali su turističke rezultate, a bilo je i dosta igre lovice. Niz domaćih utakmica završili smo remijem s Splitom. U to vrijeme Rijeka je imala gust raspored i utakmice svakih par dana pa ni ne čudi da je neke igrače Kek ostavio u Rijeci i s kombiniranom ekipom „tukao“ gospare. Možda bi i za riječke navijače bilo bolje da su ostali doma, naime na granici s BIH isti su zadržani, nije im dozvoljen prolaz te su se morali vratiti za Rijeku nakon prevaljenog ogromnog puta. Već 3 dana kasnije gostovali smo u Koprivnici i izvukli još jedan remi, valjda su u glavi neki igrači već bili u Rotterdamu, neki su glavu i izgubili, pa je tako Zeko otišao u šumarak.

Sljedeće odredište bio je Rotterdam, brojni navijači uputili su se već dan ili dva prije, uživati u blagodatima Nizozemske turističke ponude, okupilo se više od 700-tinjak riječkih navijača koji su još jednom i na gostujućem terenu bili glasniji u velikom dijelu utakmice. Nažalost u utakmicu smo ušli prestrašeno i primili rani gol, dok smo se posložili već je bilo kasno. Ipak većini će ostati uspomena na jedno lijepo gostovanje, a Rijeci je i dalje ostala šansa za prolaz dalje.

Svu gorčinu zbog poraza protiv Feyenoorda igrači su iskalili već sljedeće kolo na Lokomotivi kada smo ih po drugi puta dobili 6:0 sa 5 golova sjajnog Kramarića. Uslijedila je još jedna reprezentativna pauza uz nastup 7 naših reprezentativaca protiv Argentine i gol Anasa. Održao se također i tradicionalni mimohod za Vukovar koji je okupio preko 2000 ljudi. Riječki navijači pratili su i utakmicu u Milanu nakon koje se pokrenula velika polemika o hrvatskoj nogometnoj močvari. Neki su Riječani imali loših iskustava s opljačkanim autima na parkingu. A što se tiče močvare, naravno da su neki svu vodu okretali na svoj mlin, pokušavši se prikazati mučenicima većim i od Isusa Krista, organizirali velike prosvjede da bi na kraju još jednom pojeo vuk magare.

Završni sprint prije zimske pauze počeo je dobro, upisali smo pobjedu u Zadru, zatim i prvu povijesnu u skupinama EL kada smo porazili Standard i zadržali šanse za prolaz skupine te smo pobijedili Osijek na Kantridi. U Zadru je tradicionalno bio pristojan broj naših navijača, Stanovima se orila pjesma Armade dok se u isto vrijeme u Zagrebu provodilo vođenje kluba s ulice. Protiv Standarda doma što se posjete tiče je moglo i bolje. Zapad je kao i većinu utakmica bio ispunjen, Armada je još jednom dokazala da je 12. igrač ali i „štit“ kluba kako je i prikazano na koreografiji. Tukli smo doma zatim i Osijeka, pisali dopise MUP-u i raspravljali o crnim listama. Na kraju smo svi mogli kupiti ulaznice u Rijeci i mirno otići za Zagreb u nadi da ćemo se maksimalno približiti Dinamu. Skupilo nas se na jugu gotovo tisuću, i više nego dovoljno da se nadglasaju domaći „navijači“. BBB-a nije niti bilo a ove ostale ne vrijedi niti spominjati. Kao rijetko koji puta, i za razliku od prošlih godina, došli smo s vjerom u dobar rezultat ali nažalost vratili se pokisli i s još jednim bolnim porazom.

Za kraj Eurolige u ovoj sezoni ponovno se putovalo u Sevillu gdje nas je kao i lani čekala posljednja utakmica u skupini. Ponovno su mnogi iskoristili ovo gostovanje za obiteljski izlet, koji nam se već pretvara u tradicionalno gostovanje za kraj godine, tko zna što nas čeka iduće sezone. Grad je već mnogima poznat, ima se što za vidjeti i uživati uz relativno jeftinu pivu. Okupljanje je ponovno bilo u samom centru, kod već iskušane pivnice nedaleko katedrale. Skupilo se ponovno 700-tinjak naših te su u korteu praćeni policijom promarširali centrom. Sa tribina su se poslale poruke Šukeru koje baš i nisu dobro sjele domaćima. Dečki na terenu su dali sve od sebe i nitko im nije zamjerio za poraz. Bila je to jedna lijepa priča za oproštaj od Europe.

I dok su se neki tek vraćali sa dalekog gostovanja trebalo je poći još do Kranjčevićeve pa da se podvuče crta i u HNL-u. Tribina se još popunjavala, transparenti vješali a već smo vodili. Sharba je zabio u 25. sekundi utakmice i za pretpostaviti je bilo da će to biti jedna lagana pobjeda. Pokazalo se to krivim nakon 20-ak minuta kada smo uz isključenje Močinića iz istog prekida primili i gol. „Jaki“ Močo uspio je iz ljutnje izbiti staklo na putu do svlačionice, lom se pronio stadionom a na tribini su se smišljale priče o mogućem događaju. Utakmicu smo na kraju dobili, ali nimalo lagano kao što smo mislili na početku. Osim po još nekim i ne tako lijepim događajima utakmica će se pamtiti i po tome što je to bio posljednji nastup Andreja Kramarića za Rijeku.

Andrej je otišao, neki novi dolaze, mi smo tu, tu smo bili prije, tu i ostajemo bez obzira na sve. Pratit ćemo Rijeku gdje god da treba. Pratit ćemo Rijeku i na kraj svijeta. Pratit ćemo Rijeku jer Rijeka to smo MI!