Duša zdola kamika

Duša zdola kamika

U životu sam promijenio mjesto boravka, dapače čak i državu i to više njih. Promijenio sam i nekoliko djevojaka, imao sam nekoliko pasa i mačaka. Najbolji prijatelji iz djetinjstva sada su tek poznanici i znanci. Nekoliko gitara, tri četiri motora i isto toliko auta, sve stvari koje blijede i s vremenom ostaju tek uspomene. Jedina stvar koja je neprolazna i kako vrijeme prolazi je sve jača jest ljubav prema RIJECI.
Po prirodi sam inatljiv tip. Kod nas bi se reklo dešpetljiv. I možda baš zato sam izabrao Rijeku… ili je ona izabrala mene. Toliko nepravde koliko je ovaj klub i grad doživio stvorio je od mene navijača koji je spreman i suzu pustiti za bijelu boju dresa. A ovaj grad i ovaj klub uvijek je davao svima koliko je mogao i uvijek je podmetao leđa kada je bilo najteže, umjesto zahvala dobili smo ruganje pa smo zato bili i ostali 
SAMI PROTIV SVIH.

8-8-28Davne godine 1987. kao klinac zaljubio sam se po prvi put a da nisam dobio ni poljubac. Ljubav je to koja traje od tada do današnjih dana, a trajat će i dok ove oči vide, i dok ovo srce tuče.
A možda je moglo biti i drugačije…. da finale Kupa 1987 godine nije sudio Zoran Petrović.

Hrvatska u malom, Rijeka u srcu

Čudna je to zapravo priča. U Rijeku, da budem malo precizniji u okolicu Rijeke došao sam kao trogodišnjak i samo sam natucao hrvatski jezik. Paralelno s hrvatskim naučio sam i čakavski dijalekt i postao djelićem ovog čarobnog kraja. Ovog kraja koji kada se jednom zavuče pod kožu jednostavno ostaje zauvijek i vrlo lako je naći osjećaj pripadnosti na ovim pitoresknim krajevima Hrvatskog primorja. Iako sam imao sve predispozicije biti navijačem Dinama ili Hajduka ipak nisam popustio pritiscima.
Moja je obitelj Hrvatska u malom, pa tako imam oca rođenog u Slavoniji čiji su roditelji Zagorci. Naravno plava boja Dinamovog dresa slavi se kao svetinja, a osvojeni Kup velesajamskih gradova i slavna 1982. imaju veće značenje nego Hrvatsko proljeće. S druge strane moja mati je Dalmatinka iako Dalmaciju, osim na godišnjem nikad nije vidjela. Pokojni dida uporno me je nagovarao da navijam za “Ajduk” i nadao se da ću se prikloniti “bilima”. A ja sam izabrao “bijele”. Dida je i umro u nadi da ću se predomisliti i zapravo mi nikada nije oprostio kako mogu navijati za Rijeku. , a otac i ja i danas vodimo, žestoki, rat na relaciji donji gornji kat.

Pravda iznad svega

Od svega u sportu, a rekao bih i u životu, najviše mrzim nepravdu. A upravo nepravda gore spomenute 1987 godine u finalu Kupa bila je zadnji kamenčić na čudnoj vagi  s tri tanjura (Dinamo, Hajduk, Rijeka) koji je prevagnuo na stranu Rijeke. Komentator utakmice (neki srpski, čini mi se Pantić) tek iz petog pokušaja vidi ono što ja, kao klinac, vidim iz prve. Da je prekršaj koji je okarakteriziran kao najstroža kazna bio, bio je. Ali da je bio van kaznenog prostora, vidi je i moj gore spomenuti dida koji je uvijek bio spreman zažmiriti na jedno oko kada je riječ o Hajduku. Bio sam razočaran. Ne činjenicom da je penal suđen kontra Rijeke, jer u tom času još nisam bio navijač Rijeke. Bio sam razočaran jer ako sam ja, kao naivni klinac, mogao vidjeti da je prekršaj vani kako onda to ne može vidjeti sudac. A onda još pred kraj utakmice kada, Asanović nervozno uzima loptu i napucava ju u prvi red tribine, a sudac koji je ovog puta vidio , mu umjesto drugog žutog kartona, tek prijeti isključenjem. Da vidio je… ali kao da i nije. I tada se u mom dječačkom umu počelo prelamati. Da li je on vidio i da je onaj prekršaj bio izvan šesnaesterca pa ipak „nije vidio“. Odluka je pala. Od tada sam navijač Rijeke. Kao zaštitnik slabih, kao neki borac protiv nepravde, junak iz Batmana i Robina. Ja ću biti na strani onih kojima je oteto. A da sam samo znao što to znači, oteti, ne bih se nikad zaljubio. Jer kada ti nešto otmu to boli, i boljelo je i vječno ću pamtiti tu prokletu 1999. Ali oteto je prokleto a ono što te ne ubije te ojača. Tako je i moja ljubav prema Rijeci bez obzira na silna razočaranja rasla i bujala. I onda nakon godina i godina šamara koje mi je voljeni klub priređivao, dobio sam i taj prvi poljubac koji sam čekao od kada sam se kao klinac 87. zaljubio. I to ne jedan već dva, jedan za drugim. 2005 i 2006. Dva Kupa svjetionici su moje ljubavi prema Rijeci i dokaz da ljubav nije uzaludna.

_KS05026


Mi kojima je Rijeka u srcu svi sanjamo isti san., svi sanjamo naslov prvaka.
sanjat ćemo jer snovi nisu zabranjeni…
voljet ćemo jer ljubav je slijepa…
i nikada se nećemo prestati nadati jer nadu nam ne mogu oteti!
KREPAT MA NE MOLAT!

Komentari

komentari


Related Articles

Riječanima nogometni “Oscari”

Danas je u zagrebačkom hotelu “Sheraton” održan hrvatski nogometni “Oscar” u kojemu svi nogometaši i treneri u HNL-u biraju najbolje

Tko će kome…

Osijek – Rijeka 0:1 (0:1) Osijek – Stadion Gradski vrt. Utakmica 8. kola MaxTV Prve HNL. Gledatelja: 1000. Suci: Mario

Ocjene na polugodištu

U protekla dva tjedna čak 38 forumaša HoćuRi foruma dalo je svoje ocjene polusezone. Ocjenjivani su igrači, trener, uprava, suđenje,