by S. Lončar | 16/05/2014 10:49
Emocije su zajebana stvar – razmišljao sam u sebi dok sam se u dobrom i ugodnom društvu spuštao prema tvornici radosti i želja – Kantridi. Uzvrat finala Kupa, Dinamo mora pasti, na sva sam usta ponavljao znanima i neznanima između odmjerenih gutljaja pive, nekada se i u stereotipu čovjek sasvim ugodno osjeća. Nogomet i pivo, da, takva je kultura. Kažu da je i zdravo za bubrege u umjerenim količinama…Dio moje nogometne kulture je i plaža. Ki to more platit’, taj spoj stadiona tik uz morsku obalu, druženje i pjesma na morskome žalu, jedno sunce lagano je zalazilo za Učku, drugo se očekivalo negdje tri sata poslije. Sjajno, jasno, zlatno, 31 kilu teško, jednom riječju – neprocjenjivo.
Paralelno s borbom na terenu započela je i ona druga borba, ona najteža. Borba sa samim sobom. Kulminacija dojmova, emocija, paralelnih života. Navijača i realne jedinke ovog nerealnog, nadrealnog društva u kojem živimo. Teorije zavjere svakodnevna su tematika nezaposlenih mladih ljudi, sve veće vojske u formiranju, sumnje i predrasude uvukle su se u hrvatsku zbilju poput zarazne bolesti. Niti Rijeka nije iznimka. Nekada grad savršenih mogućnosti i izvanrednih prilika kao da pomalo gubi svoj kozmopolitski sjaj. Perspektivu. Brojna radna mjesta su zatvorena, brojne tvornice nepovratnom su zaključane u ropotarnici povijesti, ostale su – uspomene. Nadam se da moja ljepotica samo spava, da će se uskoro probuditi. Uspavana ljepotica, kada se popnem na moj Veli Vrh pa kad pogledam toliko daleko gdje se nebo i more spajaju u jedno…mogao bih tako buljiti satima. Uživati. Zaljubljen, prvi, jedini i zadnji put. U svoj grad. U svoj zavičaj. U svoj Kvarner.
HNK Rijeka jedna je od ljepših priča ovog grada, uzburkala je riječke vode, ljudima je nakratko vratila i – nadu iako su neki i Rijeku “uvaljali” u brašno zavjera. Gospodo, ča vas ni sran . Sport je ogledalo svakog društva, bude li naš grad i upola uspješan kao što je klub sada, smiješi nam se vesela budućnost. Tih deset tisuća opijenih duša, zaljubljenih u nogomet i sve što on predstavlja zalog su za bolju budućnost. Ti ljudi nisu zaboravili veselit se, podijeliti radost, imati nadu. U bolje sutra, da se može pronaći posao, da se mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe, da se ima za kruh i mlijeko da bi se sutra moglo imati više za čisti užitak. jednostavno, da se može bolje. Nećemo se zavaravati, nogomet je danas postao biznis. Na europskoj, svjetskoj razini. Ali, nije u šoldima sve. Zna to vjerojatno jako dobro i Damir Mišković, vrlo uspješan poduzetnik ( ne pada mi napamet zavirivati u tuđi novčanik) koji je, zajedno sa svojim suradnicima, odlučio gradsko vlasništvo (klub) preuzeti u trenutku skorog pada s litice (druge lige) da bi isti u manje od dvije godine doveo do – neba. Zvijezde su na dohvat ruke (prvenstvo), Rijeka budna sanja. Način za bolje mogućnosti postoji, nada u bolje sutra postoji, eto primjera – svima. Ponajviše političarima koji upravljaju našim novcima, za razliku od Miškovića.
Gol Mitrovića iz prekida naglo je prekinuo moje “proustovsko” razmišljanje o životu, o gradu. Emocije su zajebana stvar. Slavlje grotla Kantride razvuklo je osmijeh, baš poput Učke velik i na moje lice. Nada. I rušenje svake teorije zavjere, nabujala Rječina golom Kvržića prelila se u obliku dobrih vibracija po cijelom stadionu. Pamtit će se vječno. Kao što ću i ja vječno pamtiti svoj prvi dolazak na mali stadion podno stijena u očevom naručju, u meni ponos caruje. Nemam predrasuda. Sjeta, emocije su zajebana stvar.
Tata, nadam se da me gledaš negdje s neba. Da gledaš našu Rijeku. I da u njoj guštaš, pa opet smo osvojili taj Kup, ovaj put suvereno protiv Dinama, što god zlobnici kazali. Žalim za tisuću stvari koje ti nisam stigao reći, tisuće malih i velikih stvari koje nismo zajedno proživjeli, uz našu Rijeku na paralelnom kolosijeku života. Tata, ovo je i tvoj Važ, sve je bilo nekako isto, samo tebe nema tu.
Source URL: http://www.hocuri.com/emocije-su-zajebana-stvar/
Copyright ©2024 Hoću Ri unless otherwise noted.