Gastronavijač: Farski Otoci

31 srp., 2014 by L. Stojčić

Print this article Font size -16+

Nakon što većini gladnih navijača Rijeke mađarski organi reda i mira nisu dopustili da degustiraju čari mađarske kuhinje (točnije, vrhunac kulinarskog iskustva „kraćeg“ izleta u Peštu bio je tost namazan mašću s nešto paprike i dehidriranog peršina), vrijeme je da se, bar literarno, okrenemo kulinarskim dostignućima Farskih Otoka, koji se ponekad, s potpunim pravom nazivaju i Ovčjim.

Ako vas put ikada nanese na te udaljene komade kopna usred Atlantskog oceana shvatit ćete da to ime uopće nije promašeno. Naime, osnovna prehrana malobrojnih otočana se svodi na proizvode porijeklom od ovaca. I, dakako, ribe.

Prvo jelo kojim će vas prosječni Faranin ponuditi je sušena bravetina (obično servirana na crnom kruhu). Dobro, mnogi će reći – „Pa to imamo i kod nas.“ Ipak Skerpikjøt pomalo varira okusom od onoga na što je naučen prosječan Hrvat. Geografska lokacija u kombinaciji s vlažnim atlantskim zrakom rezultira pomalo drukčijim okusom „pršuta“. Od pojedinaca koji su imali priliku kušati tu deliciju saznajemo samo da ima okus kao fermentirani izmet. Kako pojedinci poznaju okus fermentiranog izmeta nismo pitali.

Druga popularan namirnica je riba, tj. plodovi oceana. Konzumiraju sve. Od onih nama poznatih, skuše, lokarde (koje su ovi simpatični otočani najveći izvoznici na svijetu), preko bakalara i škampi, pa sve do jednog drugog stanovnika hladnih atlantskih dubina, kita. Iako  spada u sisavce neka se nađe u ovom „morskom odlomku“. Riba se jede na sve načine, ali tradicionalni je način prerade ribe njezino sušenje. Lokalni specijalitet je sušena skuša nazvana Ræstur fiskur. Tradicionalno jelo od „kitovine“ se naziva Tvøst og spik. Sastoji se od tri namirnice – kitovog mesa, kitove masti i krumpira. Kitovina se može kuhati, pržiti ili koristiti usoljena, dok se na isti način priprema i kitova mast. Dakako, ona se ne može pržiti. Specifikum kitovine je da je ona crna. Kako god, nešto za kulinarske sladokurce.

Ako vam ipak Skerpikjøt i Tvøst og spik nisu dovoljni uvijek možete probati i Garnatál. Divno jelo od ovčjih iznutrica.

Ipak, kralj svih jela s Farskih otoka je mali pingvin (točnije lundi, eng. puffin) koji se, gle čuda, kuha, prži, suši, soli, ali i puni te takav čini glavno Farsko božićno jelo. Osim njegovog mesa konzumiraju se i njegova jaja. Dražesni ljudi.

Farani nisu pretjerani ljubitelji povrća, a glavna povrtlarska kultura im je krumpir, a vole i rabarbaru. Jednostavni ljudi.

Autor ovih redova je veliki ljubitelj lika i djela Anthony Bourdaina, pogotovo njegovog serijala Bizzare foods u kojem putuje po svijetu i konzumira razne pizd… ovaj gluposti. Farske Otoke nije posjetio, ali vjerujem da bi se oduševio njihovom kulinarskom ponudom. Ovca (alternativno ime ove države nije promašeno jer se ostale životinjske vrste poput krava ili svinja na otoku ne uzgajaju), često fermentirana, razne iznutrice, riba, kitovina, pingvičetina… Sve to je ponos i dika male nakupine otoka situiranih usred Atlantskog oceana, na pola puta od europskog kopna i Islanda.

Dakako, ljudi vole i malo normalniju hranu. Među uvezenim jelima je i jedno popularno britansko (Britanija je za vrijeme drugog svjetskog rata bila u „prijateljskom“ posjedu otoka) koje jako odskače od tradicionalne farske kuhinje. Naime, riječ je o Fish and chips. Riba i krumpir.

Sve ovo treba i zaliti (i to obilato). Vino ne konzumiraju, pivo vole. Imaju čak dvije pivovare, što uopće nije toliko loše na populaciju od malo više od 50 000 stanovnika. Najstarija, osnovana 1888. je Föroya Bjór, što bi doslovno prevedeno značilo Farska pivovara, te koja proizvodi čak dvadeset različitih piva. Druga je mlađa, osnovana tek 2010. i nosi ime Okkara. Proizvodnja žestokih pića na otocima nije dozvoljena (valjda zato vole fermentiranu ovčetinu?), a najviše se vole zapiti pićem nazvanim fredrik. Unatoč nekolikominutnom guglanju nismo uspjeli saznati što se točno krije iza tog imena.

Toliko o Farskim Otocima, uz nadu da će nam sljedeći protivnik biti ipak malo bliži (a i policija normalnija) pa da dođemo u priliku da nešto i kušamo.

Komentari

komentari

L. Stojčić

More articles by L. Stojčić