Gdje je nestala magija

18 kol., 2015 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

Godinu dana od velikog uspjeha i ponavljanja ulaska u skupine Europa lige i to preko moldavskog Sheriffa, Rijeka proživljava možda i najstresnije trenutke od kad je momčad preuzeo gospodin Matjaž Kek. Samo jedna pobjeda iz šest susreta u nacionalnome prvenstvu, te poraz i remi u kvalifikacijama za jesen u Europi, bilanca su ovosezonske Rijeke. “Mršavi” start u prvenstvo je mirisao na lošu formu igrača koji su donedavno “žarili i palili” HNL-om, ali što se dalje odmičemo, sve je izglednije da taj “crni oblak” nad Rujevicom nije samo ljetna nevera.

Zaista je teško zaključiti gdje su nestale one igračke role, a posebice sustav i igra koja je krasila momčad Matjaža Keka. Nije slovenski strateg ništa lošiji trener od prošle sezone niti su to igrači koji su preko ljeta zaboravili igrati nogomet. Jasno, ova momčad je izgubila dva igrača koja su zaista kvalitetni pojedinci. Nema više Andreja Kramarića niti Mate Jajala, ali njih nije bilo cijeli proljetni dio sezone pa je Rijeka “letjela” terenom i nabijala prednost nad ostatkom lige.

Na pripremama se još jednom pokazala varljiva statistika pobjeda i zabijenih golova u prijateljskih susretima. Mnogi su prigovarali da protivnici nisu dovoljno snažne momčadi koje bi provjerile kvalitetu Kekovih trupa. Ima i tu istine, ali isto tako, Rijeka je odigrala susret sa Sarajevom u kojemu je također pokazala moć i snagu. Rane pripreme kojima su izložene momčadi iz ove regije ne dopuštaju igranje pripremnih utakmica protiv jačih protivnika iz jačih liga jer takvima treninzi još nisu niti započeli, tako da nam je ostalo za procijeniti koliko može Rijeka koja je slovenske prvoligaše redom gazila “hendikepom”.

Kada je započelo prvenstvo dogodio se nevjerojatan pad u igri posljednje linije Rijeke zahvaljujući prije svega prijelaznome roku koji je ušao u glave igrača na jako osjetljivim pozicijama u momčadi. Katastrofalne prezentacije uže obrane su Rijeku dovele do ranog ispadanja iz Europskih natjecanja te redanja remija u domaćem prvenstvu. Sada kada se napokon obrana na neki način konsolidirala i kada su dovedeni određeni igrači poput Ristovskog koji su udahnuli malo svježine u momčad, prestalo je “curiti” otraga, ali se zatvorila “špina” odnaprijed. Nakon devet golova u samo tri kola, Rijeka je u dva derbija protiv dva rivala upisala jedan jedini udarac u okvir gola.

Ipak u utakmici protiv Dinama, možemo reći kako se trener Kek odlučio za nešto povučeniju varijantu te pokušaj prijetnje iz kontra napada. Bod je bio cilj, cilj je ostvaren i na tome strategu treba čestitati. U utakmici protiv Hajduka, sterilnom napadu je uvelike kumovao crveni karton te činjenica da je Rijeka gotovo pola utakmice igrala s igračem manje u polju. Ali svejedno, ako uzmemo u obzir sva ta opravdanja koja su realna, navijači ne mogu biti zadovoljni jer su navikli na puno veći pritisak i puno veću imaginaciju vezista u ekipi Rijeke.

Navalni dio veznoga reda je prestao dostavljati lopte napadačima. Nema kreacije, nema prodornosti kao niti okomitosti. U utakmici protiv kluba iz Dalmacije smo mogli primijetiti kako igrači nemaju ideju te se stekao dojam da se utakmica igra još tri sata, Rijeka ne bi postigla pogodak. Nestala je svježina u nogama Tomasova, a o Sharbiniju nećemo niti pričati. Kao pčela koja puno zuji (natrčao se kao rijetko kad do sada) ali malo meda daje. Svi znamo koliko on može i za što je sposoban ali naprosto iritira činjenica da to ne pokazuje kontinuirano već samo kada se “zvijezde poklope”. Jedina svjetla točka veznoga reda je dvojac zadužen za destrukciju igre protivnika i razgradnju njihovih napada. Povratak na travnjak Mate Maleša i vraćanje u formu Ivana Močinića su najbolja vijest za sve navijače Rijeke u ovoj sezoni, ali i dalje brine izostanak ideje, kreativnosti i samouvjerenosti kod igrača zaduženih za kreaciju i “dostavu”.

Naravno, na ovome skromnome učinku, Rijeka može zahvaliti i kooperantima vrhuške nogometnog saveza koji iz kola u kolo nemilosrdnu “tuku” po igračima Rijeke. Ne samo da u arhivi za ovu sezonu stoji nekoliko grubih previda na štetu kluba s Kantride, već su suspenzije igrača i crveni kartoni postali teret i uteg. Taman kada je Bezjak uhvatio odličan ritam, sasječen je od strane Marija Zebeca, a pokošen od disciplinskog suca. Ista stvar se dogodila i u subotu kada je ponajbolji igrač Rijeke, Moises Lima zaradio smiješni crveni karton zbog kojega će mirovati minimalno jednu, ako ne i više utakmica. Neke stvari se mogu pripisati slučajnostima ali toliko čudnih, ludih i nepromišljenih odluka sudaca dugo nismo vidjeli, a da je riječ o tako malo utakmica. Zasigurno, da je bilo više poštenja u nogometnoj igri, Rijeka bi danas imala sigurno koji bod više.

Ali pošto od tog silnog kukanja nema ništa i pošto time ništa nećemo promijeniti, Matjaž Kek mora pronaći lijek za ove “dječje bolesti” koje su se nakačile na momčad te napokon stabilizirati i upariti obranu i napad da počnu surađivati i zajedno pobjeđivati. Neće biti lako jer “bijele” već u subotu čeka novi derbi i to protiv vrlo dobroga Splita. Rijeka je u nekim trenucima svih ovih susreta izgledala jako dobro i možemo reći da osim na Maksimiru protiv Dinama, niti u jednoj utakmici nisu bili u podređenom položaju u odnosu na protivnika. Jasno, malo to vrijedi kada nema rezultata, ali barem je utjeha da nije sve tako crno i da je ovo samo prolazna kriza. Ako se želimo vratiti na vrh, put kreće preko Parka mladeži.

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović