Gordijski čvor zvan ugovor

10 lip., 2014 by S. Lončar

Print this article Font size -16+

Ivan Močinić, dijete Kantride i novi hrvatski reprezentativac svojim je odnosom prema radu (nogometu) i sezoni koja je iza njega u bijelom dresu u potpunosti zaslužio poziv izbornika Nike Kovača, posebice ako se pridodaju i ozljede nekoliko stožernih veznih igrača iz reprezentacije ( Kranjčar, Badelj…). Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, stara je poslovica koja se i u ovom slučaju pokazala točnom.

Srećku Juričiću još uvijek svanulo nije, svanule su i nove pripreme Rijeke, no ugovor s Močinićem, najeksponiranijim riječkim draguljem u ovom trenutku, još uvijek nije potpisan i, što je najgore, ne zna se niti kada će biti.

Još od španjolskih priprema u Benhavisu, tijekom zimske pauze u sada već arhiviranoj trofejnoj sezoni, vode se mukotrpni i iscrpljujući pregovori oko produženja ugovora. Savjetnik (zastupnik) Kristijan Lopac i otac Efrem Močinić bili su i ostali krojači sudbine svog štićenika. Kuloari su brujali, mediji su ispitivali puls kluba i zastupnika koji su prilično zakopčani kada je u pitanju bilo kakvo medijsko eksponiranje. Što sigurno nije dobro jer ostavlja prostor insinuacijama i zlim jezicima. Srećom da je riječka sportska javnost u pravilu – poštena. Pisalo se tako o svemu, navodnoj klauzuli da se „Močotu“ mora osigurati mjesto u početnom sastavu (?!?) do toga da je izneseni odštetni zahtjev koji bi u slučaju njegova odlaska pripao klubu ispod svake prihvatljive razine za današnju Rijeku. Prošlo je vrijeme prodaje obiteljskog srebra i zlata za kikiriki. Gotovo bih se usudio reći da je Rijeci prije spasonosnog ulaska “Social Sporta” i Damira Miškovića u klub i nakon toga zajedničko jedino – ime. Navijači su u ovoj priči sa strane, jedina konstanta i u turbulentnim vremenima propuha i praznih džepova.

Takve medijske natpise sportski direktor Juričić uvijek je demantirao, ali gdje ima dima, ima i vatre. Vatren je i Matjaž Kek, kojemu je ovakav razvoj situacije zasigurno neprihvatljiv što je javno i potvrdio. Više se priča o sastancima i papirima, cifre se bacaju kao krumpiri na riječkoj tržnici dok gordijski čvor zvan ugovor još uvijek nije potpisan. S druge strane, zastupnici igrača, koji još godinu dana ima važeći ugovor s klubom, putuju (navodno) uokolo i poput trgovačkih putnika sjedaju sa zainteresiranim strankama i klubovima nudeći svoj prvoklasni proizvod, kao da je u pitanju novi ( i još uvijek tuđi!) mlinac za kavu, a ne budućnost i karijera mlade osobe.   

Onoga trenutka kada je Ivan na sebe navukao kockasti dres kao da se otvorila i jedna potpuno nova rupa u pregovorima. Razumljivo, cijena s kockicama na sebi u pravilu rapidno raste, što će tek biti ukoliko „Močo“ zaigra u Brazilu, a još ako i postigne neki pogodak… Samo je nebo granica.

Toga su svjesni i u klubu, baš kao što je to sigurno i as u rukavu dvojca Lopac- Močinić „senior“. Pitanje je samo tko se u ovom slučaju više pravi – Englez. Zaključak o ovom pitanju ostavljam Vama. Rupe u svakom slučaju treba popuniti, pitanje je samo kako i na koji način. Jedini ispravan je taj da je klub iznad svega, pa i iznad svetih „kockica“ koje su „Brand“ i ekipa proslavili u svijetu. Izbrendirati nešto je jedno, ostati dosljedan i pošten je nešto sasvim drugo. Čast izuzecima.

„Močo“ je brend, zaštitni znak nove trofejne Rijeke, ali „Močota“ je stvorila upravo – Rijeka. Prije ili poslije, riječki dragulj sigurno će napustiti svoje matično jato, želim mu da ostvari uspješnu i bogatu međunarodnu karijeru u jakom europskom klubu. Zaslužio je to „Močo“ svojim odnosnom na terenu, poštenim i predanim radom, požrtvovnom i kvalitetnom igrom. Pitanje je kada, ali je još veće pitanje – kako.

Ivane, prereži gordijski čvor. Da, baš ti, dragi Ivane. Pametan si, uzoran i čestit mladić. U ovoj priči bitan si samo ti i tvoja Rijeka. Naša Rijeka. Odnos prema rodnom gradu i klubu nešto je što nema cijenu. Za detalje nazovi Damira Kreilacha, ti i svatko tko se ikada nađe u dilemi što i kako treba napraviti u svojoj karijeri kada je HNK Rijeka i osobna budućnost u pitanju. Postoje ljudi i – ljudine. 

Foto: www.nk-rijeka.hr

Komentari

komentari

S. Lončar

More articles by S. Lončar