by S. Lončar | 11/03/2015 20:03
Stara izreka kaže, “ako pošteno živiš, ne brini se o riječima”. HNK Rijeka prije nešto više od tri godine iz pepela kamenoloma uzdignula je glavu naslonjenu tik na vodu koja je sve više navirala. Rijeka i podzemne vode. Pokrenuti su neki novi tokovi, pokrenuta je jedna nova, zdrava klima ozbiljnog kluba koji bi u svim svojim segmentima trebao funkcionirati upravo tako.
Sudački previdi oduvijek su bili i biti će dio nogometa, uostalom kao i svakog sporta. Milijarde dolara i eura krovne su svjetske i europske sportske organizacije utrošile kako bi ljudske pogreške sveli na što je moguće manju mjeru. Od teniskog “hawk eyea” do pregledavanja spornih situacija na kameri u raznim sportovima odmah nakon što su se one dogodile. Nogomet, odnosno njegovi čelnici iz FIFA-e i UEFA-e od modernih tehnologija zaziru kao vrag od tamjana, iako je jedino jasno da jedino stalno u svijetu jest – promjena, bez obzira koliko konzervativan bio prosječan nogometni gledatelj. Da li se itko od Vas sjeća da se nekada nisu mogle vršiti zamjene nego je početnih 11 igrača odigralo utakmicu do kraja, ili manje u slučaju ozljede pojedinaca? Niti ja, samo sam slušao o tome. Danas je to najnormalnija stvar, čak se razmišlja i o uvođenju dodatnog broja ulazaka s klupe, ali to je neka druga priča. Mlin za bogate i (ne)sretne. Ili primjerice bodovanje pobjede s dva boda? Nikome danas nije prirodno takvo bodovanje, jer smo se na njega navikli. Nisu svake promjene bile na bolje, ali navijače je teško prevariti (hint: glupost sa zlatnim golom).
Teško ćemo se naviknuti da 6 sudaca (slovima: šest!) ne uspije vidjeti koji je igrač zgriješio prekršaj za isključenje, ali teško se navikavamo i na opetovane, učestale greške na štetu uvijek jednog te istog “Pedra”. Najmanje mi je namjera kmečati ( svaka slučajnost s sportskim rivalima je slučajna) no pogreške valja iznijeti, ali one istinite i one koje se dogode na terenu, u vlastitu i tuđu korist. Ne koristiti dvostruka mjerila, niti tjerati vodu isključivo na svoj mlin. Razorna je moć vode, kao što je razorna taština.
Ne gledajući prethodni dio prvenstva, gdje se i griješilo više na štetu Rijeke, nego u njenu korist što se može smatrati pogreškama u granicama “normalnog”( Dugopolje nije sudska pogreška nego čisti kriminal), u posljednja tri susreta Rijeka je jednako toliko puta bila oštećena greškama sudaca koje su direktno utjecale na konačni ishod. Barem šest bodova manje… I to baš kada se prvenstvo prelama, i to baš kada bi se trebalo koliko toliko zadržati rezultatsku neizvjesnost. Jedno je griješiti, drugo je namjerno griješiti, periodične pogreške koje se kao švicarski sat ponavljaju iz kola u kolo sugeriraju da tu nema niti slučajnosti, niti velike nesreće. Čak i pravo radi veliku razliku između “običnog” i ubojstva s predumišljajem, truplo je uvijek tu kazne su bitno različite. Što to onom truplu vrijedi… Organizirani sustav klizi kao slanina na ulju…to su samo moje pretpostavke, dokaze – nemam. Bez dokaza nema ni zločina, ali volim s vremena na vrijeme pogledati seriju “Kosti” ili “Zaboravljeni slučaj”. Uvijek na kraju pronađu krivce, makar i po kostima, tim jedinim ostacima zločina. Svaka slučajnost je ovog puta namjerna. Metafora ili hiperbola sasvim je svejedno. Onome tko je s druge strane posebice.
Rijeka se ne treba zamarati tuđim problemima, niti brinuti tuđe brige, pa cijela Hrvatska valjda zna ( sudski postupci su još uvijek u tijeku) da je liga bila namještana, da su se kupovale utakmice, naslovi, pošteno suđenje, ali kada je u pitanju dignitet kluba, onda bi se trebao zauzeti jedinstven stav. Nešto se mijenjati mora, ljudi sve više gube povjerenje u hrvatski nogomet. I Primorje, i Dalmacija, i kontinentalna Hrvatska. Dok ne bude kasno, dok hrvatski nogomet ne završi u sličnom bunaru kao što su završili klubovi poput Mladosti 127, Varteksa, Kamen Ingrada… U vrhuški hrvatskog nogometa smrdi na sve strane, trulež već godinama nagriza sve pore društva u cjelini, niti nogomet nije iznimka, samo je potvrda da se krasti mora. Brige su velike, ali rješenje je na kraju vrlo jednostavno. Krenuti ispočetka, smijeniti sve odgovorne, i nikad im više ne dozvoliti ikakve funkcije. Pa i susjede s kojima se živi pod istim krovom.
Kek je prolio podosta žuči, padale su i teške riječi, ali “ako pošteno živiš, ne brini se o riječima”. Fejeru fenjer da bolje vidi, Križarić je već i ranije nosio svoj križ, ali netko je odlučio da je vrijedan Prve lige. Potonja gospoda samo su žrtve tog uhodanog sistema, ni više ni manje krive za ovakav nogomet kakav imamo.
Gospodo, ne, vi ne igrate za raju i potpuno zanemarujete poštenu taktiku.
Čak vam niti ne želim da završite karijeru u nižerazrednom Vratniku. Bila bi to nagrada za sve Vas, s dužnim poštovanjem prema iznimkama.
A Rijeka? Neka samo i dalje teče, onako kako je teći znala, i onako kako teče, s vodonošom Kekom. Savršen nije nitko, no velike zasluge za ovakvu Rijeku ima. Trebali bi Riječani, opet, kao na tribinama, krenuti “svi u jedan glas” jer gluhi telefon nikome dobra donio nije. Osim nekim starijim generacijama u dokolici i dosadi, čistoj igri. A nogomet je odavno prestao biti samo igra…
Source URL: http://www.hocuri.com/grijesiti-se-ne-mora/
Copyright ©2024 Hoću Ri unless otherwise noted.