by L. Stojčić | 25/09/2017 16:56
Nakon prve četvrtine sezone (9 od 36 kola u 1. HNL) Rijeka je zaostajala 4 boda za jedinim pravim rivalom, najpovlaštenijom ekipom svih vremena, bankomatom jedne obitelji, a u Europi je, nakon što je u Play-offu za grupnu fazu Lige Prvaka izgubila od najjače grčke ekipe, izborila grupnu fazu Europa Lige. Kuglice su se poigrale sa sudbinom naše ekipe i susret prvog kola Europa Lige bio je protiv AEK-a, ekipe koja pretendira srušiti Olympiacos s grčkog trona, kao što je to uspjelo Rijeci s Dinamom. Europski dio sezone, unatoč ispadanju od Olympiacosa i porazu od AEK-a na zamjenskom stadionu u sklopu kampa na Rujevici, može se svakako ocijeniti i s više nego zadovoljavajućim. Ipak, dojam je da su navijači Rijeke ipak očekivali bolji plasman od drugog mjesta i -4 u ligi. Ruku na srce, dva od tri derbi susreta odigrana su u gostima (Osijek i Split), no onaj najbitniji, susret s Mordorom, izgubljen je pred svojim gledateljima. U obzir treba uzeti i olakotne okolnosti dva poraza, sudački masakr i Vešovićevu glupost u Osijeku, te osakaćenu ekipu, ali i ogromnu dozu nesreće, u susretu s Dinamom.
Početkak rujna, nakon afere “Raven” koja i dalje trese našu svlačionicu, Rijeka je dočekala sakadrovski najizbalansiranijom ekipom od dolaska Matjaža Keka. Sve pozicije su bile minimalno poduplane, a neke i puno više od toga. Jedini minus je onaj na koji se, zbog objektivnih (financijskih) razloga ne može utjecati, a to je da se ekipa složila tek u posljednjih nekoliko dana prijelaznog roka kada je sezona već bila debelo u tijeku.
U prvom kolu drugog dijela natjecanja (deseto kolo 1. HNL) put nas je doveo do starog dužnika, koprivničkog Slavena. Solidno otvaranje susreta, par dobrih prilika koje nismo iskoristili, ali i kontrola susreta koja je okrunjena pogotkom Hebera početkom drugog dijela. Ovosezonska najjača poluga, Žuta – Heber, još jednom je odradila svoj posao. Još jedna pobjeda bila je pred nama. I da nije bilo atipičnog Prskalovog plivanja u prazno i ostavljanja Međimoreca samog na drugoj stativi, Rijeka bi se na svoj zamjenski dom vratila s nova tri boda, a sada ne bi bilo potreba za ovim tekstom. Taj gol, gubitak dva bitna boda koja su kod dijela navijača shvaćena kako poraz, te, praktično, poziv na linč trenera koji su neki jedva dočekali, otvorio je Pandorinu kutiju.
Matjaž Kek ima svoju filozofiju vođenja ekipe, a dojam je da on na ovaj način svojeg vođenja ekipe pokušava napraviti dvije stvari:
a.) slomiti Vešovića i Gavranovića koji su mu (bili) ključni igrači, ali koji su trenutno strana tijela u ekipi. Ako ih slomi dobio ih je za cijelu sezonu i to je puno veći plus za našu ekipu nego jedan ili dva kiksa. Sezona je maraton, a ne šprint.
b.) nadovezuje se na a.) gdje Kek pokazuje Miškoviću da s nezadovoljnim igračima, a to Vešović koji nije prodan (a kako prodati igrača bez ponuda?) i Gavranović (koji je u svojoj glavi, igrač Dinama) jesu, ne može.
Nije da to radi prvi put, njemu je ovo win-win, ili će dobit igrača ili dva ili će pokazat Šefu da mora zauzeti neki drugi stav.
Što se tiče same ekipe, mi smo se sad, po završetku prijelaznog roka, nakrcali ofenzivnim igračima, bilo krilima, bilo polušpicama, ali opet nemamo klasičnog špic igrača. Da, napadači jesu i Gavranović i Puljić i Acosty i Gorgon i Jelić, no svi oni, osim Jelića donekle, imaju puno veće karakteristike second strikera ili pak krilnog napadača nego klasične špice. Te tri pozicije iza špice nam pokriva čak devet igrača – Puljić, Pavičić, Acosty, Vešović, Črnic, Matei, Gorgon, Heber, Kvržić, pa čak i deseti Mišić. Tu Kek Vešovića miče na poziciju desnog beka, a dojam je da stavljanjem Mišića previsoko griješi, no to je više do povrede Gorgona nego do nečeg drugog. Pogotovo iz razloga što je dolaskom Pavičića i Puljića dobio dva igrača koji tu poziciju mogu odigrati kvalitetnije, a bez da se remeti šampionska osovina Mišić – Bradarić.
Desno, sada je već jasno, Kek veliku šansu daje Acostyju koji pomalo podiže formu i mogao bi nam u narednom periodu davati ono što nam daje Heber nakon što se prilagodio ekipi. Tu već postoje naznake da Kvržić gubi svoje mjesto. Ipak to je Kek, zna se da je njemu uigrani sustav ispred imena i zato nam sada igraju oni koji nam igraju, a ne možda neki koji su ili prirodniji odabir zbog svojih karakteristika ili u boljoj formi. Slijedi nam reprezentativna stanka, nakon koje je za očekivati da par igrača koji su tek došli zauzmu mjesto u prvih 11.
Veliki problem, možda i najveći, je ozljeda Gorgona, a na njegovoj poziciji Kek jednostavno ne može nikoga naći. Bar ne u kratkom roku. Teško je išta govoriti kada nitko od nas nije na treninzima, no to je pozicija koju bi mogli odigrati i Pavičić i Puljić, ali i Matei. Svakako bi nam to bilo bolje nego žrtvovanje Mišića (iako je njegova rola na toj poziciji ponešto drukčija od one koju ima Gorgon).
Rijeci je, do pauze, ključno uzeti tri boda protiv Rudeša (na krumpirištu u centru metropole na kojem će se u par dana prije tog susreta odigrati najmanje jedan natjecateljski susret) i iskoristiti pauzu za uigravanje nekih igrača. Prema dosad viđenom Acosty i Pavičić bi mogli biti najbliže mjestu u prvih 11, a biti će zanimljivo vidjeti što će bit s Vešovićem. Zbog velikog broja ofenzivaca, a malog broja bekova, nije za očekivati da ga Kek vrati u ofenzivnu liniju, a ako nastavi s ovakvim igrama mogao bi nakon (ili čak prije) Pule preseliti na klupu.
Opcija je veliki broj, no neka nova, redizajnirana Rijeka, bez Gavranovića i Vešovića, a do oporavka Gorgona, bi mogla izgledati ovako, iako ne treba otpisivati dva igrača koja su tu najduže, no nikako da se nametnu u kontinuitetu, Črnica i Mateija:
Prskalo – Mavrias, Župarić, Elez, Žuta – Bradarić, Mišić – Acosty, Pavičić, Heber – Puljić.
Velike su to promjene, čak pet igrača u odnosu na šampionsku ekipu, a cijela ofenzivna linija je nova. No, to je već nešto na što su navijači Rijeke naviknuti.
Nakon oporavka Gorgona imamo opciju povratka Pavičića u srce veze (rotacija s Bradarićem i Mišićem), ali i njegov odlazak na lijevo krilo gdje Heber igra odlično, no dojma je da bi kod njega mogao uslijediti manji pad forme za par tjedana.
Ono čemu se pridaje premalo važnosti je pitanje Eleza, te ozljeda Punčeca. Ako je nekoga propali transfer uzdrmao onda je to ponajviše Elez čije su igre postale potresne. Ako Gavranović i Vešović nisu 100% unutra, šta se onda tek može reć za Eleza? Kek je tu koristio Žutu, no susret u Kupu protiv trećeligaša teško može biti mjerilo, a dovoljno se prisjetiti susreta u Guimaraesu kada je na stopera stao lijevi bek Bertoša. I tada je kao i sada, jedina preostala opcija bio junior. Tada Bagadur, danas Čeliković.
Unatoč nekim negativnim komentarima, stanje nije uopće crno. Nije niti bijelo, no to je situacija u kojoj se Rijeka našla već mnogo puta i svaki puta iz nje isplivala. Vrijeme je da se napravi rez, da se popriča s igračima i jasno zauzme stav – ONAJ TKO NE ŽELI BITI TU MOŽE NA TRIBINE. Dapače, situacija je čak i bolja nego u nekim prethodnim vremena. I dalje smo, nakon deset od 36 kola, na 4 boda od Dinama, čeka nas izlet u Milano, a na klupi itekako ima igrača koji žele biti u dresu Rijeke, a ne nekom drugom, recimo modrom.
Source URL: http://www.hocuri.com/groundhog-day/
Copyright ©2024 Hoću Ri unless otherwise noted.