Heart full of pride

06 stu., 2016 by L. Stojčić

Print this article Font size -16+

Svanulo je jedno kišom okupano, riječko jutro, no za veliki dio građana Rijeke i njene okolice kao da se nad Velebitom i Krčkim mostom pojavilo najsjajnije Sunce. Dan prije, moćna riječka bujica odnijela je, po peti put za redom, pokisle “bile tiće” i utopila ih u dubinama Kvarnerskog zaljeva. Ujedno je to i sedamnaesti susret u nizu u kojem Hajduk ne poznaje slast pobjede u Jadranskom derbiju (11-6-0, uz gol razliku 34:16).

O samome susretu je već potrošeno puno tinte. Sve to možemo sumirati u nekoliko jednostavnih rečenica. Pobijedila je ekipa koja ima bolje igrače i boljeg trenera. Pobijedila je ekipa koja se nogometa igra, ekipa koja ne posustaje niti kada, nezasluženo, padne u rezultatski deficit. Pobijedila je ekipa koja je upravo to – EKIPA! Naći će se neki koji će joj naći zamjerke, nazivati ju “plaćeničkom”, no zajedništvo koje se vidi u svakom potezu momaka koji su na terenu ili pored njega, može se usporediti tek s onim koje je krasilo šampionsku momčad iz 1999. (autor ovog teksta, iako ima koju godinu na leđima, premlad je da pamti ekipu s kraja 70-tih i početka 80-tih). Upravo to zajedništvo glavni je adut ove momčadi.

“Srce je puno ponosa”, da se poslužim stihovima, među navijačima popularne finske grupe Perkele, i kada vidimo  zajedništvo i sinergiju ekipe i tribina, ali i onih koji, možda, svatko iz svojih razloga, privremeno nisu na istoj. Veliko, ponosno primorsko srce. Jučer smo to pokazali i za vrijeme susreta, kao i prije istog, ali i poslije kada se je fešta preselila u Torpedo u kojem je, uz još jedan simbol grada koji teče, LET 3, proslavljena, već pomalo rutinska, pobjeda. Simbolično upaljena baklja (nekima simbol svega lošega) na pjesmi “Izgubljeni”, kao da je pokazala upravo suprotno, pokazala je svjetlost, put ka pronalasku nečega izgubljenog (ukradenog), put ka tituli prvaka Hrvatske.

Zajedništvo i ekipa uvijek izbacuju neke heroje. Jučer je ta čast pripala mladom Splićaninu u dresu Rijeke, Josipu Elezu. Karakter ekipe najbolje se očituje u njegovom primjeru. Sukrivac (s vratarom Prskalom) kod vodećeg pogotka Futacsa za momčad “splitske dice” nije klonuo duhom, uzdigao se iznad te pogreške i dva puta matirao, jučer izvrsnog Kalinića, vratara ekipe iz njegovog grada, vratara ekipe koja je, nemojmo se lagati, njegova. Vratara koji je jučer svoju ekipu spasio od rezultatske blamaže. Način na koji je, s puno poštovanja prema ekipi iz svog rodnog grada, proslavio pogodak, kao i njegove odmjerene izjave nakon susreta, puno govore o tom momku kojega su neki već nazvali “riječki Thuram”. Matjaž Kek sa svojim suradnicima, Srećkom Juričićem i Ivanom Manceom, još je jednom u potpunosti pogodio s dovođenjem igrača čvrstog karaktera. Od Josipa mogu učiti i neki “naši dečki”, neki, na žalost i na bitnim funkcijama u našem klubu, koji su u dresovima velikog rivala pogotke slavili ljubljenjem grba (i to upravo one momčadi koja nam je ukrala titulu!). Rijeka je uvijek znala cijeniti takve ljude poput Josipa. Ovaj grad, pun različitosti, otvoren svima, “melting pot” ljudi različitog porijekla. Ova ekipa je, kao i ovaj grad, sastavljena od igrača od svuda, u biti toliko bliska onome što ovaj grad JESTE.

Jučerašnji susret, odigran u uvjetima potopa biblijskih razmjera ima samo jednu mrlju. Srećom, ta mrlja nema veze s nama. Ona ima veze s onima koji su, prema svom sudu, najmjerodavniji u svemu. Autor ovog teksta, i sam nekada blizak navijačkim vodama, ma koliko pokušava razumjeti iste, ne uspijeva. No ovo nije kritika Torcidi, ona je, prije svega ipak navijačka skupina (iako jučer, po izgledu, bliža stanovnicima jedne ustanove na jednom našem kvarnerskom otoku). Ovo je kritika dvostrukim mjerilima, licemjerima koji prozivaju i kažnjavaju Rijeku zbog prepjeva pjesme “Novih fosila” u kojima se nikoga ne vrijeđa, koji, hukanje upućeno Torcidi koja se, u tom trenu, poput majmuna penjala po ogradi južne tribine, pripisuju vrijeđanju tamnoputih igrača Hajduka, a istovremeno se oglušuju na stihove u kojima se poziva na vješanje Riječana personificiranih kroz jednu nacionalnu manjinu, stihove u kojima se nacionalistički proziva igrač Rijeke. Tuga je još veća kada iz našeg kluba, od zaduženih za to, nema nikakve reakcije. Očito je bitnije prepucavati se s jednim, od tek nekoliko novinara koji taj klub prate samo zato što, za razliku od određenih, “ne pjeva po njihovim notama”. Jučer smo bili svjedoci brutalnog vrijeđanja naših igrača, sugrađana, svih onih koji ovaj grad i regiju vole i u njoj žive, a medijska hajka je usmjerena na Rijeku. Zato ovaj tekst i završavam riječima koje se tiču tog aspekta, a ne načinom na koji je ova ekipa ugradila još tri boda u sveti cilj, proslavu titule pod stijenama naše Kantride, uz nadu da će i iz kluba napokon biti podignut glas, pošto ovu ekipu zaustaviti mogu samo iz “centrale” destabiliziranjem na raznim razinama. Vrijeme je da i iz kluba stanu uz navijače vodeći se našom krilaticom SAMI PROTIV SVIH, jer upravo to i jesmo.

Komentari

komentari

L. Stojčić

More articles by L. Stojčić