by A. Hader | 17/02/2015 11:06
U Acinim očima i očima njegovih istomišljenika iz najlipšeg grada na svitu, u kojem su divojke najlipše na svitu, a pisme pivaju najbolji glasovi Hrvatske i svita, Hajduk je još uvijek prvi klub u Hrvatskoj. A upravo zbog činjenice što se nisu pomirili s time da već odavno nisu najbolji još ih više boli činjenica da više nisu ni drugi. Ono što je najgore za navijače ponosa Dalmacije je da se agoniji ne nazire kraj.
Aco nije nogometni ultras, nije ni huligan. Aco je MaxTV pretplatnik. Zimi je naime prehladno, a ljeti prevruće pa jadni domaći nogomet gleda u udobnosti svoga doma. Poneko osvježavajuće piće, sendvič ili grickalice i doživljaj je potpun. Prijatelji „s terena“ mu javljaju kako su prošla navijačka prepucavanja pa on iz „prve ruke“ može napisati što se zbiva na stadionima diljem domovine. Bez ustezanja može pisati o močvari, kavezima i prvim crtama bojišnice na tribinama. Prava je istina da, osim kada igra Hajduk, na tribinama vlada potpuno suprotno raspoloženje. Gledatelja nema mnogo, stadioni nisu rasprodani poput njemačkih ili engleskih, ali oni koji dolaze na utakmice sigurno ne strahuju po život. Na Kantridi je sve suprotno od onoga što nam raznorazni trovatelji i pljuvači pokušavaju servirati kroz plaćeničke medije. Kompletne obitelji na tribinama, djeca, starci, mladež…. Izuzetno pozitivna vibracija koja potpuno odudara od slike koju nam političari i pravednici žele prezentirati. Uz pjesmice uvredljivog sadržaja za protivničku momčad, koje su neizostavni folklor diljem svih svjetskih stadiona, nikada se ne dogodi da verbalni okršaj preraste u nešto više.
Aco i njegovi borci za pravdu gnušaju se privatnog kapitala i upliva takvog novca u klub. Oni su klub naroda, nepokoreni su i uvijek su stajali kontra sili kontra mraku. Na stranu činjenica da su središnjicu omiljenog grba mijenjali ovisno o režimu koji ih je podržavao. Pitam se kako bi grb mogao izgledati kada bi se Kina, kao najveća rastuća ekonomija, dočepala grada pod Marjanom? Možda su zato odbili i investitore, jer nemaju volje ponovno mijenjati grb. No od nečega se mora i živjeti. Stoga klub nema drugog izbora nego uzeti šporke šolde Mamića (Andrijašević) i najnovijeg zločinca u Republici Hrvatskoj Damira Miškovića (Bradarić). Nije da nisu pokušali doći do novaca i drugim kanalima. Sušića su prostituirali cijeli prijelazni rok ne bi li izbjegli prodaju mladog veznjaka nevažnoj Rijeci. I Aco je u sličnoj poziciji kao i njegov klub. EPH i njegove gazde, kao vlasnici Jutarnjeg, Sportskih novosti, Slobodne Dalmacije i ostalih znanih i neznanih tiskovina, predstavljaju sve ono protiv čega se on bori. No istina je da se živjeti mora. Stari Latini govorili su i da se ploviti mora, a u nekim paralelnim univerzumima hrvatske novinarske kvazielite očito se i – lagati mora.
Iako iz tabora “bilih” tvrde da ih Rijeka ne zanima i kako je ne doživljavaju kao rivala, teško se prisjetiti nekog ozbiljnijeg intervjua njihovog predsjednika Marina Brbića a da se nije dotaknuo Rijeke i njene financijske situacije. I, sada već bivši trener, Tudor, često je uspoređivao svoju momčad s momčadi Rijeke. Naravno iako rezultati posljednjih godina ne idu u prilog „majstorima s mora“ to je uvijek bilo uz dozu omalovažavanja. Kada je Rijeka dohvatila Europsku ligu, neki su u Hajduku već počeli slaviti, …jer ako je mogla jedna Rijeka… Nakon ispadanja od Dnjipra nije bilo tuge. Dapače slavilo se poraz. A i u trenutku glorificiranja poraza opet se netko prisjetio Rijeke. Jer da je Hajduk izvukao Sheriff sigurno bi igrao skupine Europske lige. Zanimljivo je kako se često sjete nevažnih u važnim trenucima. Došlo je vrijeme kada se navijači pribojavaju porcije na Kantridi, a čelnici svim (ne)dozvoljenim sredstvima odgađaju susrete i kupuju vrijeme ne bi li pronašli trenera i dočekali igrače koji se oporavljaju od mamurluka. Teško se pomiriti s činjenicom da je klub, u koji se nekada svraćalo po igrače na putu do Trsta porastao do te mjere da sada “hajdukovci od kad su se rodili” i “jata bilih tića” igranje za Rijeku vide kao značajan iskorak u karijeri. Iako tvrde da im nismo rivali ipak su skladali pjesmicu dvije o Rijeci. Čast je to i privilegij jer malo se klubova može podičiti s činjenicom da im Torcida pjeva posprdne pjesme.
Aco misli da niti jedan Dalmatinac ili simpatizer Hajduka nije dobrodošao u Rijeku. Naravno, vara se. Rijeka je oduvijek bila poznata kao grad koji velikodušno dočekuje sve ljude dobre volje. Svaki čovjek koji je spreman s poštovanjem odnositi se prema gradu na Rječini dobrodošao je, a mi ćemo se potruditi učiniti mu boravak što je ugodnijim moguće. Ako nije siguran lako može provjeriti ovu tvrdnju. Radošević, Bradarić, Miladin, Erceg, Tonči Gabrić, Janko Janković, Igor Jelavić, Željko Mijač, Ive Jerolimov… Siguran sam da niti jedan od njih ne nosi ružne uspomene iz Rijeke. Rijeka se prije svega treba poštovati, klub, grad, navijači…Poštovanje ne trpi ruganje, ruganje nikada neće izazvati poštovanje. Neke se stvari u životu trebaju zaslužiti, a osim lagati, nema goreg nego generalizirati. Stereotipa je u ovoj prekrasnoj ali pokradenoj državi previše da bi ih čak i sportski novinari trebali njegovati. Što očekivati onda od prosječnog puka?!
Mlađi navijači Hajduka misle, a stariji se prave da nas Riječana do prije tri godine nije bilo. Bilo nas je. Uvijek smo ponosno branili boje kluba. Pokušavali smo izaći iz sjene u koju su nas gurnuli centralizirani mediji. Na marginama smo čekali da dođe trenutak kada ćemo postati važni. Srećom, danas postoje i drugi izvori informiranja koje nije lako držati pod kontrolom. Riječ je sve glasnija, a poruka sve jasnija.
I tako, bez dubljeg grebanja po rivalstvu ova dva kluba, jasno je da se u srijedu igra Jadranski derbi. Bez obzira na to što Hajduk već duže vrijeme ne predstavlja ozbiljniju prijetnju za momčad s Kantride. Derbi je ipak derbi. Imajte na umu da sam ja navijač Rijeke, pa ….
Jedna će Torcida, plakati ovu noć…..
Source URL: http://www.hocuri.com/igre-gladi-sojka-rugalica/
Copyright ©2024 Hoću Ri unless otherwise noted.