Igre gladi

29 stu., 2014 by A. Hader

Print this article Font size -16+

Kako se dogodilo to da je „praznik nogometa“ postao cirkus a nakon toga i grčka tragedija u beskonačnom broju činova. Dugo godina centar nogometne moći u Hrvatskoj prebacivao se poput teniske loptice sa sjevera na jug Hrvatske i obratno. Genezi sukoba i rivalstva nemoguće je ući u iskon jer se čini kako traje oduvijek, nažalost isto tako ne nazire joj se kraj. I zaista u pravu su Torcidaši kada kažu da je dosta. Dosta je Mamića u Hrvatskom nogometu i dosta je samovolje mahnitog moćnika koji sebe naziva najmoćnijim čovjekom u toj močvari. Ali, uz sve dužno poštovanje prema „bilom dresu“, dugoj tradiciji kluba i nestvarno odanim navijačima, i njih je dosta.

Neodigravanje najvećeg hrvatskog derbija je možda i najmračniji događaj u povijesti našeg nogometa. Bilo je i ranije tamnih trenutaka. I ranije se činilo da se zlo iz Mordora preko Sauronovog oka preljeva preko hrvatske nogometne močvare. I ranije su se otimala prvenstva i kupovi. I ranije su se sudili nepostojeći jedanaesterci i priznavali pogoci iz zaleđa. I ranije se je vršila represija na navijače, ali nikada ulica nije zabranila igračima da istrče na teren.

Da je Mamić najveće zlo hrvatskog nogometa nema nikakvog spora. Toliko gluposti, samovolje i stvari koje su odavno prešle granicu ludila ne bi stalo niti u Tolkienovu trilogiju, a kamo li u jedan tekst i zato je najbolje konstatirati da bi za sve bilo najbolje kada bi Mamić pokupio stvari i nestao iz hrvatskog nogometa. Nažalost, nije izgledno da će se to dogoditi. Dojam je kako samoprozvanog najvažnijeg igrača na domaćim nogometnim pašnjacima ovakav način borbe samo dodatno motivira te izvlači iz njega ono najgore. Gotovo je nemoguće da će Mamić popustiti pritisku ulice i tribina i odstupiti. I zato u borbi protiv njega treba biti strpljiv jer i najveći kriminalci u povijesti su u jednom trenu pogriješili i načinili krivi korak. Neki su nakon najtežih zločina ostali nekažnjeni pa pali na banalnostima, neki su odustali, a neki su se i pokajali. U ovoj situaciji pomalo nemoguć ishod, ali tko zna.

Argumenti BBB-a u borbi protiv „grobara hrvatskog nogometa“ su nedorečeni i nikada do kraja iskristalizirani. Činjenica je da niti prije velikog progona navijača kluba iz Maksimira gledatelji nisu hrlili na tribine. Budimo do kraja objektivni, niti prije Mamića „Ruglomir“ nije pucao po šavovima od broja posjetitelja, a prodajnih blagajni, osim u ekstremnim situacijama, nikada nije bilo potrebno više od jedne do dvije. Zanimljivo je da su Boysi stalno u nekom ratu za sveto ime Dinamo. Bilo je tu različitih garnitura koje su vladali klubom, ali rijetko kada (čitaj: nikada) su navijači živjeli u sinergiji s voljenim klubom. Konstanta borba protiv klupskog rukovodstva je nešto čega se navijači plavih drže poput Svetog pisma.

“100 godina ste šutili, od krađa okretali glavu,
državnim sponzorstvima gradili slavu…
Sada ste ljuti jer znate što vas čeka,
100 godina klečanja iza imena Rijeka!”.

Nevjerojatno je koliko u ova četiri reda ima istine i koliko je povijesti sažeto u ova četiri reda poruke koju je Armada poslala Hajdukovcima kao odgovor na konstantno kmečanje. Za posljednje istupe čelnika Hajduka i predstavnika Torcide više nego ikad prije vrijedi ona stara izreka „… tko o čemu, kurva o poštenju“. Zanimljivo je kako su u bilom taboru odlučili svoju sramotu okrenuti u svoju korist. Najprije su stalno kmečali o sucima. Istina, bilo je nekih sudačkih previda na njihovu štetu, ali isto tako i dosta su bodova osvojili sudačkim pogreškama u njihovu korist. I poput one priče o dječaku koji je stalno vikao iz zabave kako vuk napada njegove ovce, kada je vuk stvarno došao više mu nitko nije vjerovao. Sada se žale na prazne tribine. Ima li u Hrvatskoj ijedna osoba prosječnog intelekta koja smatra da je kazna Hajduku za divljanje Torcide u Dugopolju prevelika? Postoji li ijedan čovjek koji smatra da je kazna nakon opetovanog divljanja u Zadru nezaslužena? Upravo te kazne u Hajduku označavaju kao kap koja je prelila čašu. E pa gospodo, Vaš cilj borbe (Mamić) je legitimna meta zbog svog zla koje je učinio za hrvatski nogomet, ali Vaše pobude nisu časne i nemaju za cilj riješiti problem hrvatskog nogometa. Vaše pobude su, kao i uvijek do sada kada ste se borili protiv centra moći, isključivo pobude za promicanje vlastitih interesa.

Zar netko zaista smatra da gospodin Brbić mari za ijedan drugi klub osim Hajduka i pozicioniranja istog u centar moći? Je li Mamić kriv što su krenuli u suludu utrku s Dinamom probijajući sve gornje limite godišnjih ugovora igrača? Je li Mamić kriv što su navijačima „poklanjali“ za basnoslovne novce Cernata i slične igrače upitne kvalitete? Je li Mamić kriv što je na proslavu rođendana Hajduka došla B momčad Barcelone i opustošila već ionako praznu blagajnu Hajduka?

Tragično je odjeknula vijest da samo koji mjesec nakon velike pučke fešte igrači nisu dobili plaće. Nije se čulo kmečanje kada je ljetos Mamić istresao ogromne novce za kupnju Andrijaševića te time kupio Hajdukovim čelnicima nekoliko mjeseci mira. Iako je i površnim pratiteljima HNL-a bilo jasno da Andrijaševića čeka borba, ne za mjesto na terenu, već za mjesto na klupi. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi reagirali pravednici s juga da je Mamić odlučio kupiti Zlomislića za isti iznos novaca. Sada i ostali klubovi iz Splita najavljuju bojkot u raznim sportovima i ligama, valjda je Mamić kriv i za njihove probleme. Nevjerojatna je lakoća kojom poput Poncija Pilata peru ruke od svih grijeha. Naravno da za događaje na Kantridi nisu krvi i da su se bacajući baklje na obiteljsku tribinu branili od pomahnitale djece i naoružanih staraca. Naravno da su ih u Dugopolju igrači Rijeke izazvali nonšalantnim izvođenjem kornera na čupanje stolica i gađanje igrača i trenera Rijeke. Tudor koji je pričao o količini mržnje na Kantridi vidi to u Dugopolju kao bezrezervnu podršku najboljih navijača na svijetu. A meč loptu opalio je član NO-a Hajduka Ljubo Pavasović Visković izjavivši kako su neredi u Dugopolju djelo nekoliko huligana u kojima su sudjelovali i Riječani. Sada nakon svih anomalija koje su prošli kroz svoju povijest tu opranu ruku nude nama i pozivaju nas u savezništvo. Ne hvala.

Iz našeg kuta gledanja jasno se vidi tko je najveće zlo hrvatskog nogometa, ali vaša uloga je daleko od one uz koju bi se Bijeli brod trebao svrstati. Ruke su vam prljave i nema tog sapuna koji bi mogao isprati prljavštinu ispod noktiju kojim su godinama grebali po površini mareći samo za vlastiti opstanak. Da nije tragično, bilo bi smiješno gledati kako u nama tražite saveznike za ispravljanje vlastitih pogrešaka. Nakon što smo za vas bili prozivani kao prvi partner Dinama i nakon što ste nas optužili za svoju sramotu u Dugopolju (nepristanak na zamjenu domaćinstva, nepristanak na drugi termin…) sada od nas tražite potporu. Ima li imalo srama i ima li imalo ponosa još u klubu koji se diči slavnom prošlošću izgrađenom na državnim sponzorstvima?

Rijeka, odnosno Damir Mišković, trenutno se nalazi u pat poziciji. Svrstavanje na bilo koju stranu moglo bi dovesti do raskola i narušavanja idile koja vlada na našem osunčanom otočiću. Pitanje je ima li Rijeka uopće potrebe svrstavanja na ičiju stranu u ovom sukobu. Iz naše perspektive stvari izgledaju i više nego dobro. Gradimo kamp, gradimo stadion. Dvije godine uzastopce natječemo se u Europa ligi, koja je ne tako davno izgledala kao utopija. Popis reprezentativaca doveo je do toga da se nedavno Argentini sučelila gotovo cijela postava Rijeke. U borbi za naslov prvaka države još smo uvijek živi i bez obzira na svemogućeg Mamića opasno dišemo za vrat nedodirljivima te čekamo kiks kako bi preuzeli lidersku poziciju.

Dokaz je to kako unatoč svoj svojoj moći Mamić i nije tako nedodirljiv. Između dva zla najbolje je ostati u sredini. Teško su u Hajduku priznali da se centar moći više ne dijeli na sjever i jug. Dugo su pokušavali omalovažiti utjecaj Rijeke i Miškovića na hrvatski nogomet. A sada, kada shvaćaju da se bez Rijeke više ne može odlučivati, žele nas privući na svoju stranu. Prilikom farse kojom je Vlatko Marković ostao na čelu krovne nogometne organizacije nudili su nam Štimca kao alternativu. Valjda je i neupućenima jasno da je to dalmatinski pandan Mamiću. Nakon što su se na inauguracijskom skupu izvrijeđali kao smrtni neprijatelji, a posla su imale i zaštitarske službe, samo nekoliko mjeseci kasnije Štimac je dobio zadovoljštinu postavši izbornik reprezentacije. Čelnicima Hajduka nije tada smetalo što je kroz reprezentaciju prodefilirala gotovo cijela momčad Hajduka koja je trofej mogla vidjeti jedino u prašinom skrivenim vitrinama.

Treće opcije u našem nogometu nema,to jest do sada je nije bilo, i možda je zato najmudrije pustiti da se zlikovci utope u močvari koju su sami izgradili i na otočiću čekati nova rješenja. Rijeka kao treći, ispravni i zločinima iz povijesti neopterećeni, put? Zašto ne.

Treći dio kronike hrvatskog nogometa slijedi sutra.

Komentari

komentari

A. Hader

More articles by A. Hader