by A. Žic | 24/09/2015 14:30
Nonić je bio kapetan duge plovidbe. Prošao je sva mora svijeta. Pravi morski vuk. Isplovio je iz riječkog porta 1940. i uplovio 1945. Vihor drugog svjetskog rata ga je odvojio od svoje obitelji. Mater je bila začeta 1940. i prvi puta je vidjela oca sa pet godina, nakon završetka rata. U međuvremenu se je sa nonom molila Bogu svaku večer da joj se tata vrati. Svaki dan od kada je naučila govoriti.
Kako je počeo rat, brod pod zapovjedništvom mog nonića u vlasništvu stare Jugoslavije koja se raspala (ona prije drugog svjetskog rata) prešao je pod britansku zastavu u flotu trgovačke mornarice. Plovili su u konvojima pod zaštitom razarača preko Atlantka noseći vrijedne terete iz Amerike. Torpedirali su ga Nijemci dva puta. Baš oni iz filma “Das boot“. Opaki podmorničari. Izvukao je živu glavu. Također je sudjelovao u spašavanju britanskih i francuskih vojnika sa Dunkirka koje je zapravo bila najveća evakuacija u povijesti ratovanja. Oko 300.000. vojnika je prevezeno preko Kanala u Britaniju. Nonić mi je pričao da se nebo crnilo od njemačkih štuka i bilo je bombardiranja i mrtvih na tisuće. Preživio je sve i vratio se kući poslije svih nevolja
.
Nastavio je ploviti u Novoj Titovoj Jugoslaviji sve do mirovine u kojoj je svu ljubav posvetio meni.
Volio je Hrvatsku više od svega i dobio je otkaz u riječkoj “Jugoliniji“ jer je u vrijeme hrvatskog proljeća prenosio hrvatske nošnje u Kanadu. Barba koji je također bio kapetan duge plovidbe tri je godine bio utamničen u Mariboru zbog borbe za Hrvatsku.
“Nono, zašto ti navijaš za zagrebački Dinamo, a iz Rijeke si?“ zapitao sam ga djetinje iskreno.
Mene je tata odveo na utakmicu Rijeke kao sedmogodišnjaka i od tada nisam više svoj.
“Zato jer je Dinamo simbol hrvatskog otpora i nadam se da ćemo jednom ostvariti hrvatsku državu, ali želio bih da to ne bude putem ratnog sukoba jer nikada nemoj zaboraviti da majke mrze ratove“, odgovorio mi je nonić.
Suze su mu kanule niz lice i obrisao ih je maramicom koju je koristio ljeti za brisanje znoja tijekom rada u vinogradu. Nisam ga nikad prije i poslije vidio da plače. Zapravo jesam, na noninom pogrebu.
Na lokalnoj razini podržavao je sušački NK “Orijent“. U grbu su mu crveno-bijele kockice, a nastupali su u crvenim majicama, bijelim hlačicama i plavim štucnama.
Bio je (pre) pošten čovjek i kada je došao u poduzeću na red za stan odbio ga je te rekao da on ima gdje živjeti i neka ga iskoristi netko kome treba , a živio je s nonom u maloj kućici u predgrađu Rijeke.
Pregazio ga je auto pored kuće u 85. godini života. Kakva ironija sudbine, a što je sve preživio! Bilo je to 1992. Nikada ga nisam prežalio.
“Zamisli malo što bi nono rekao za ovu našu državu da je sada živ?“ upitala me je jednom prilikom mater.
Gorko sam se nasmijao i pomislio, a što bi tek rekao za ovaj današnji Mamićev Dinamo, simbol njegovog hrvatstva. Uspjela je ta moralna nakaza zagaditi nonićevu svetinju.
Prošli tjedan posjetio sam frizerski salon. Nakon obavljenog posla majstorica me upitala želim li da mi malčice prorijedi guste obrve. “Ni slučajno“, rezolutno sam je odbio,“One su mi od nonića“. Sjećajući ga se potom, pala mi je na pamet jedna prava hamletovska dilema. Da li bih ja radije da Rijeka uzme naslov ili da Hrvatska postane prvak svijeta u nogometu?
Pred sebe sam postavio imaginarnu vagu.
Na njenu lijevu stranu sam tresnuo sva moja juga i bure na Kantridi, izradu transparenata sa kvartovskom ekipom, sjećanje na pokojnog prijatelja s kojim sam odlazio na utakmice, batine od strane “milicionera” u marici na prilaznoj cesti stadiona, ludo proslavljanje Kupova, radost u pobjedama i tugu u porazima, odlazak sa sinovima na njihove prve utakmice,činjenicu da mi je Rijeka način života, želju da mi na nadgrobnu ploču uklešu Rijeka u srcu, Armada i u grobu i još mali milijun razloga kojih se trenutno ne mogu sjetiti.
Na desnu stranu sam nježno položio nonićevu od suza raskvašenu maramicu.
Na koju stranu da prevagnem? Ha? Zastanite ne trenutak i razmislite što biste vi učinili da ste na mom mjestu.
Srećom, frigijski kralj Gordije izradio je kola i posvetio ih Zeusu. Jaram je uz rudo svojih kola privezao vrlo zapetljanim čvorom. Vjerovalo se da će onaj tko rasplete čvor postati gospodarom Azije.
Mnogi su pokušavali raspetljati gordijski čvor, ali bezuspješno.
Zagonetku je riješio Aleksandar Veliki. Kad je osvojio grad Gordion, prvo je pokušao naći neki kraj užeta, no kad je uvidio da je to nemoguće, jednostavno je mačem presjekao čvor.
Poučen Aleksandrovim iskustvom izvukao sam istu onu katanu koju je Bruce Willis izabrao u onoj prodavaoni u “Paklenom šundu“ i gonjen bijesom pravednika sasjekao nemilice vagu.
Želio bih naime istom gorljivošću da Rijeka uzme naslov kao i Hrvatska svjetsku titulu.
SADAŠNJOST
Moralna nakaza je nakon Dinama uspjela zgaditi i reprezentaciju Hrvatske.
Ali svakom zlu dođe kraj!
Portal Hoću Ri, u skladu sa zdravim razumom i stanjem u reprezentaciji koja to odavno nije, prestaje do daljnjega izvještavati o svim utakmicama i vijestima vezanim uz privatnu prćiju jednog čovjeka. Vjerujemo kako će ipak doći dan kada ćemo opet zajedno, svi kao jedan, glasno i jasno bodriti naše, a ne njihove vatrene.
Source URL: http://www.hocuri.com/imaginarna-vaga/
Copyright ©2024 Hoću Ri unless otherwise noted.