by C. Brozović | 21/12/2015 14:21
Eto, finila je lagano i ta nogometna 2015. godina. Što se tiče nas, navijača našega voljenoga kluba, godina koja će se pamtiti i još jedna koja će biti ispisana zlatnim slovima u almanahe i knjige povijesti naše Rijeke. Godina u kojoj smo ostvarili najveći transfer ikad što se kluba tiče, a i godina kada smo još jednom ponovili do sada najveći uspjeh, a to je naslov viceprvaka države. Godina u kojoj smo napokon sjeli na prvo mjesto ljestvice barem na nekoliko kola, te godina koju završavamo sa samo dva boda zaostatka za vodećim klubom koji se vodi više-manje iz zatvora ili iz sjedišta HNS-a. Naravno, godina u kojoj se dovršio desetljećima sanjani kamp, a uz njega smo dobili i predivni stadion koji će poslužiti kao privremeni dom. Zaista 365 fantastičnih dana.
Da ne bi sve bilo crno kao što su možda neki pomislili da je tako, HNK Rijeka je otišla još koji korak naprijed u odnosu na ostale klubove lige i regije te i ostale sportove. Postala je lider u regiji što se tiče svih stvari vezanih za sport, marketing te brendiranje jednog kluba i imena. Naša Rijeka se jamačno širi na svim frontovima iako nam kao dugogodišnjim navijačima mijenjanje nekih starih uhodanih navika teško padaju na želudac. Mnogi starosjedioci Kantride usko su vezani za taj dio grada, za tu grotu ispod koje su doživjeli najljepše sportske trenutke u životu, gdje su upoznali prijatelje, gdje su se prvi puta napili ili potukli. Naravno da malo teže pada selidba iz jednog tako lijepog i ugodnog okruženja na dosta relativno sterilnu Rujevicu ako gledamo s navijačke strane. Da ne bi pomislili kako novo zdanje povrh zaobilaznice nije lijep i moderan stadion, ali ipak mnoge stvari koje su bile uobičajene za utakmice Rijeke kada je Kantrida u pitanju, sada su postale nemoguće ili su onemogućene od strane policije i kluba. Znam, reći će mnogi kako vrijeme ide naprijed i kako je to stvar prilagodbe, ali dojma smo da se sve to moglo mrvicu bezbolnije riješiti. Vjerujemo da klub sad čini mnoge ustupke i da se neke određene greške ispravljaju te da će sve vremenom sjesti na svoje mjesto. Do tada nam ne preostaje ništa, nego vjerovati “presidenteu” i riječima izrečenima na netom održanoj “Noći HNK Rijeke” u Opatiji. Rijeka će se uskoro vratiti na svoju Kantridu, jedino mjesto koje se može zvati dom, a Rujevica će ostati kamp i mjesto na kojemu će neki novi klinci učiti prve nogometne korake kako bi jednoga dana igrali u prvoj momčadi Rijeke.
Klub postaje prijatelj djece i to je vidljivo na svakom koraku. Mnogi klinci danas na igralištima ili u školama oblače dresove s plavim križevima te nose natpise voljenoga kluba. To je jedan veliki uspjeh svih nas ali i kluba koji na taj način želi nogomet i sport te tu pozitivnu energiju usmjeriti na djecu školske i predškolske dobi. Da strana ne bi bila samo jednolična, moramo se i zapitati zašto nažalost te djece nema na stadionu. Odaziv je premalen u odnosu na stanje kluba i tablicu lige, ukoliko zanemarimo škole koje organizirano dođu na utakmicu. Stari “zapad” Kantride je prije samo godinu dana vrvio “mulcima” koji su pratili motove starijih momaka i imitirali vođu navijanja te punili tribinu. Danas nažalost njih više nema i ostavlja se dojam da se gubi jedna velika generacija mladih navijača koji su u budućnosti trebali biti snaga koja će pokretati Rijeku s tribina. Tu se svi slažemo kako su nažalost previsoke cijene ulaznica i pojedinačnih karata odigrale svoju ulogu te danas nije jednostavno izdvojiti 100 kuna za odlazak na stadion 1.HNL. Stariji će se snaći, kupit će karte na rate, živjet će na kredit, dok mladima preostaje štedjeti svaku kunu od marende te se odreći izlazaka i druženja sa “ekipom” na uštrb jedne utakmice na Rujevici. Pravo je pitanje koliko bi nas s nešto većim stažom na tribinama pohodilo utakmice Rijeke svih ovih godina i koliko bi nas zavoljelo nogomet i “bijelu” boju u tim ranim devedesetima da smo umjesto 10 i 20 kuna morali izdvajati deset puta veći iznos kako bi gledali utakmicu. Ja prvi kažem da me Kantrida vjerojatno ne bi vidjela jer si ne bi mogao priuštiti, a shodno tome, sada ja ovo ne bi vjerojatno niti pisao jer me Rijeka ne bi zanimala. Ljubav prema klubu se usađuje od malih nogu, tada se zaljubite u sve ono što vidite na stadionu. U ritam bubnjeva, baklje, šalove, proslave pogodaka i pjesme te koreografije. Ako klinaca na stadionu nema, ako ne sudjeluju u radu navijača i ako ne žive za svaki vikend sa svojim klubom, teško će doći do novih generacija i punih stadiona.
Najava o velikom vrtiću u sklopu kampa na Rujevici je zaista hvalevrijedan potez. Djeca iz zapadnoga dijela grada kao i njihovi roditelji će dobiti priliku odrastati uz najbolje uvjete te uz sportski duh, a naš će klub od malena učiti dijelu poštovanju prema nogometu, sportu, gradu i zavičaju. Cijelom gradu će također jako puno značiti povećanje ionako premalenih kapaciteta te će, vjerujemo, ovaj veliki novi kompleks time dobiti na još većem značaju.
Rijeka kao klub raste i na stručnom polju. Gospodin Kek, sada već deklarirani Riječanin, gospodari materijalom kao pravi zanatlija. Svaku sirovinu koju uhvati u ruke pretvori u koristan aparat ili mašinu. Nije jednostavno kada vam gotovo svakih nekoliko mjeseci kabinet zadužen za sportsku politiku dostavi skoro pun “kontejner” novih igrača, a transferira već uhodane snage u druge europske ili svjetske nogometne destinacije. To je skoro pa borba s vjetrenjačama. Taman kada napravite igru i kombinatoriku te rezultat dođe kao nagrada, vi morate “pognut glavu” i vratiti se na kraj reda. Kreni ispočetka. I nije taj kabinet kriv za takvu sportsku politiku već prilike koje svakog nogometaša koji odradi malo bolju polusezonu tjeraju da ode što dalje od HNL-a te da proba zaraditi što više novaca u ligama koje su moćnije te u zemljama gdje se mogu zaraditi puno veći novci.
Rijeka je u ovu novu sezonu ušla ponovno sa izmijenjenim sastavom i s gotovo novom momčadi. Težak i sumoran početak je zamijenilo nekoliko kola ekstaze u kojima su pali i Dinamo i Hajduk te se plavo-bijela zastava našla na krovu hrvatskog nogometa. Naravno, Englezi bi rekli “what goes up, must come down”. Tako je i naša momčad nakon brilijantne serije pobjeda malo prikočila i u završnici posustala u nekim, ajmo tako reći, laganijim utakmicama, iako takvih nema. Vidljivo je bilo “zakiseljenje” nekih igrača koji su vrtjeli na maksimalnom broju okretaja, te je onda došlo do stagnacije i laganog pada. U svom tom laganom padu, momčad Matjaža Keka je zadržala snagu i kvalitetu te je ostala jedina neporažena momčad lige i po tom učinku najbolja momčad staroga kontinenta. 21 utakmicu bez poraza još nema niti jedna momčad u niti jednoj ligi u Europi osim Rijeke, što je opet hvalevrijedna činjenica.
Isto tako je hvalevrijedna činjenica da Rijeka ima 11 reprezentativaca. Dakle da su igrači sa Kantri…Rujevice prepoznati kao kvalitetna “roba”. To dokazuju i brojne ponude koje stižu za klupsku adresu za brojne igrače. Posebno se to odnosi na Moisesa, Močinića, Leškovića i Tomasova. Prvoimenovani nas je po svemu sudeći već napustio. Naš “atipični” Brazilac se vraća kući i prelazi u redove velikog Palmeirasa. Na račun Rijeke će sjesti oko milijun Eura što je zaista odličan iznos ako uzmemo u obzir zdravstveno stanje broja 88 i pomalo neuvjerljive partije koje je pružao nakon povratka od ozljede. Na drugu stranu mi gubimo veliki karakter u momčadi. Igrača koji je uvijek davao svih 100% svojih mogućnosti te toliko zavolio ovaj grad i klub da ga tretiramo svojim Fiumanom. Obrigado “Profeta”.
Josip Radošević je očito postao prošlost. Posudba je istekla, vraća se u talijanski “Novigrad”. Kako će se karijera i dalje jako mladog Splićanina odvijati ne znamo, ali također moramo konstatirati da je on u dosta utakmica pokazao da ima u njemu “vatre” i materijala za ozbiljan nogomet. Onaj drugi razbijač veznoga reda, naš Ivan Močinić je na meti nekoliko klubova iz nekoliko zemalja. Novost je Celtic, a već prožvakana tema Olympiacos. Ivan se uklopio u onu priču o toplom i hladnom, i nikako da uhvati pravi tempo. Nekoliko odličnih pa red prosječnih i slabih utakmica. Ipak, dovoljno je mlad da se istrpe i te pogreške pa je samim time zaslužio poziv u nacionalnu momčad. To ga je na neki način i stavilo na kartu potencijalno dobrih kupovina od klubova bolje platežne moći.
Ako se osvrnemo na Marka Leškovića, to je stoper koji je zasigurno najbolji u ligi, a možda i najbolji s RH putovnicom u Europi. Siguran i modernog stava prema nogometnoj igri, bez kikseva i za mlade igrače karakterističnih pogrešaka na toj delikatnoj poziciji. Također reprezentativac ali također i na meti mnogih klubova. Ako dođe do njegovog odlaska, biti će to najveći udarac na ambicije Rijeke i gotovo nezamjenjiv kotačić i Kekovoj ekipi. Rijeka ima najbolju obranu lige, a samim time, stoperi dobivaju na vrijednosti.
Sve u svemu očekuje nas zanimljiv prijelazni rok. Možda i najzanimljiviji u posljednje vrijeme jer se radi o situaciji u kakvoj se klub još nije našao. Na pola sezone bije borbu rame o rame s klubom iz Maksimirske 128, i svaki potez kada se “transfer window” otvori će biti pod povećalom. Nema mjesta pogreškama ukoliko želimo ostvariti želje tisuća navijača i onih kojima srce za “bijele” tuče. Stoga se nadamo da će pravo sportska politika ostaviti navijače da sanjaju naslov prvaka i da barem zadnje kolo odluči. Rijeka se zahuktala i valja joj samo malo svježega ulja u “makini”. To vrijedi i za travnjak i za urede povrh zelenog tepiha.
Puno se napravilo, a puno ima mjesta za napredak. Svi mi koji ovaj klub obožavamo moramo puhati zajedno i ista jedra te probati premostiti sve oprečne ideje i stavove. Komunikacija i dijalog te bodrenje kluba u trenucima i kada ne ide. Zato se treba voditi onom “Zajedno smo Rijeka” i stvarno zajedničkim snagama gurnuti klub i dečke na terenu iznad svih problema i iznad svih protivnika.
Source URL: http://www.hocuri.com/konac-jos-jedne-povijesne-godine/
Copyright ©2024 Hoću Ri unless otherwise noted.