Konačno pobjeda

by A. Hader | 27/11/2017 20:22

Rijeka je u Vinkovcima pronašla davno izgubljene niti i podsjetila na onu, jaku prošlogodišnju i nepobjedivu Rijeku. Nije to bila poezija nogometa i rapsodija na travnjaku. To je bila upravo onakva Rijeka kakva je lani osvojila naslov. Igrala je pametno i svrsishodno. Zabila je golove kada je trebala i nije dopustila da utakmica uđe u neizvjesne vode. Iako je Cibalia zabila zgoditak iz zapravo jednog poštenog udarca na gol, više od toga domaćini nisu mogli i to upravo zbog Rijeke.

[1]Rijeka je utakmicu, unatoč nekim najavama da će Kek promijeniti sustav, započela u standardnoj formaciji u kojoj se zapravo igrači i najbolje osjećaju. U odnosu na utakmicu u Ateni Punčec e zamjenio Eleza, Kvržić Acostyija dok je Maleš svoje mjesto prepustio Mišiću. Sva trojica su svoj posao odradila i više nego korektno. Naročito se to odnosi na Mišića koji je u paru s Bradarićem većim dijelom utakmice odlično kontrolirao sredinu terena i diktirao ritam utakmice. Zapravo veći dio momčadi odigrao je, uobičajeno, vrlo dobro. Ono što se pokazalo kao razlika u odnosu na prošle utakmice u kojima je Rijeka također dominirala no nije uspijevala pobijediti su upravo raspoloženi Mišić, povratak iz mrtvih Gorgona, te raspoloženi Gavranović.

Rijeka je po prvi puta svoju utakmicu odigrala u crnom dresu s plavim brojem. Dres je posvećen tridesetoj godišnjici Armade te na rukavu ima i grb Armade. Iako boja dresa nema nikakve veze s tradicijom i klupskim bojama ipak treba naglasiti kako je dres vrlo upečatljiv i pokupio je samo pozitivne komentare.

Kada je momčad na toj razini onda ni puno jače momčadi od Vinkovčana nemaju puno izgleda. Unatoč tome što je travnjak više sličio na njivu na momente je Rijeka igrala vrlo dopadljiv i kombinatoran nogomet. U pojedinim trenutcima se čak činilo da malo i pretjeruju u pokušaju kombiniranja jer se vrlo lako moglo dogoditi da jedna lopta zapne u blatu i stvori nenadane probleme gostujućoj obrani. Upravo podatak da je, ovoga puta crnima, najveća prijetnja bio travnjak a ne domaći napadači dovoljno govori o tome koliko si Vinkovčani imali ambicija zaprijetiti Rijeci. Naravno igraš koliko ti protivnik dopusti, a ovoga puta Rijeka je Cibaliji prepustila mrvice. Trenutačno je najveća nepoznanica u momčadi Rijeke Domagoj Pavičić. Igrač je to koji svakako ima klasu i jedan je od onih za koje se bez ustručavanja može reći da ima ono nešto. Njegov je problem taj što u dijelovima utakmice igra odlično a onda u jednom času kao da nestane s travnjaka. Ako bi se period kada djeluje odlično uspio produžiti bilo bi to sjajno pojačanje za razdoblje koje je pred nama. Ne treba biti previše kritičan i treba imati razumijevanja, no i Pavičić treba biti svjestan da Kek nije trener koji će ga zauvijek čekati. Podršku navijača Rijeke ima unatoč tome što je došao iz redova mrskog rivala. Na njemu je da poput drugih igrača koji su došli sličnim putem uzvrati na ukazanom povjerenju igrama na travnjaku.[2]

Igračima i treneru Rijeke sigurno je laknulo kada je Duje Strukan odsvirao kraj utakmice. Bio je to znak da je agonija koja je trajala gotovo dva mjeseca gotova i da je konačno došao kraj nizu bez pobjeda. S psihološkog aspekta nakon hrabre utakmice u Ateni, Vinkovačka pobjeda samo je nastavak dizanja samopouzdanja i konačno je momčad počela davati znakove života. Mi smo vjerovali i kada su gubili i kada nije išlo kako smo svi zajedno zamislili. Bilo je vrijeme da i momčad uvjeri samu sebe da su i dalje na vrhu hrvatskog nogometa. Dinamo je nažalost odmakao no ostalima treba pokazati kako je Rijeka još uvijek snaga kojoj se rijetko tko može oduprijeti kada igra kako može i zna.

Komentari

komentari

Source URL: http://www.hocuri.com/konacno-pobjeda/