Lice i naličje

30 srp., 2014 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

I put u pakao, kaže jedna stara poslovica, popločen je dobrim namjerama. Nikako ne želim sumnjati u dobre namjere državnog aparata, koji se u narodu često naziva i represivnim iako bi represija trebala biti ona posljednja, krucijalna mjera kada neki društveni, socijalni ili bilo koji drugi događaj izmakne kontroli a do tada prihvatljivo i zakonsko ponašanje postane najblaže rečeno devijantno. Riječ je o nadaleko poznatoj policiji, organima reda u svakoj iole uređenoj državi.

Svaki navijač ili simpatizer nekog kluba sigurno se nekoliko puta našao oči u oči s “ljudima u plavom”, nogometne utakmice, posebice one koje su po zakonu proglašene susretima visokog rizika sa sobom nose poprilično policijsko osiguranje kako bi susret na terenu, i što je još bitnije na tribinama i u samom mjestu održavanja protekao mirno i bez incidenata.

I dobro je da je tako, jer vlasti i reda mora biti, što bi se dogodilo da se nekoliko stotina simpatizera i navijača suprotnih klubova sretne primjerice na riječkom Korzu? Policija je tu da osigura red, da se svaki građanin ili posjetitelj ove zemlje ne osjeća ugroženim zato ako “druka” za neki drugi klub, neku drugu, njegovu državu.

Nažalost, na hrvatsku policiju, nije tajna, do sada su i od ljudi koji prate nogometne utakmice ( o huliganima neću, zna se gdje je njima mjesto) stizale brojne pritužbe, više ili manje opravdane ali teško se možemo oteti dojmu da hrvatska policija ne radi besprijekoran posao kada je u pitanju cjelokupna nogometna utakmica i sve što ona nosi za domaće i gostujuće navijače.

Ružne slike još uvijek ne blijede

Kao prosječnom građaninu po pitanju znanja i ovlasti koje ima hrvatska policija, još uvijek mi nije jasno postupanje sa “čuvenog Jadranskog derbija” odigranog na Kantridi prošle sezone. Umjesto represivnih mjera prema gostujućim navijačima, policija se, na nečiju odluku, uputila na takozvanu obiteljsku tribinu koju je ispraznila radi sigurnosti upravo tih ljudi, ali mjere koje je pritom upotrebljavala ne daju naslutiti da je to bilo za dobro te mahom dječje publike na obiteljskoj tribini, mladosti koja je u pratnji roditelja doživjela mnoge šokove i neugodnosti, a neki možda više nikada neće posjetiti Kantridu, jer dobro se pamti, loše još više...

I dalje su mi u glavi slike “uplakanog” prijatelja isprskanog popularnim “peper sprejom” jer se usudio zamoliti policajca da na minutu sjedne na stolicu jer ima epileptični napad… Plakalo je više ljudi, ne od tuge, ne od muke, ne od bijesa, nego od spreja…

Još uvijek mi je u glavi slika dječaka s ocem koji ga poput svakog normalnog oca štiti od policijskog psa i “tonfe” koja je te večeri zasigurno nekoliko puta udarila sasvim nedužne ljude. Ovo je samo jedan od primjera, bilo je kroz mladu povijest naše države njih puno više, možda i gorih primjera od ovog…

Huliganima nije mjesto na stadionima, svatko tko je na stadion ili u njegovu blizinu došao nabijen viškom testosterona i iskrivljenim pogledom na svijet oko sebe treba biti i adekvatno sankcioniran. Ovo nije ultras priča, ovo je realna hrvatska priča gdje je svaki, ili gotovo svaki simpatizer ili osoba koja pohodi stadione etiketirana kao huligan ili potencijalna prijetnja, pa čak i djeca i žene. Čast iznimkama, pa i onim iznimkama koje to ničim nisu zaslužile biti, neke od njih i dalje sjede u ložama stadiona, neke  od njih i dalje vedre i oblače hrvatskim nogometom, a veći su huligani od primjerice poljskih ultrasa, paravojnih formacija u službi politike i nacističkog idealizma koji u nekim zemljama buja kao kvasac. Svaka slučajnost sa stvarnim osobama je – slučajna.

Kukolji u “poštenom i vrijednom” žitu

“Sigurnost i povjerenje” moto je hrvatske policije, čija je prvenstvena zadaća biti na službi građanima ove zemlje i svim poreznim obveznicima koji ih plaćaju. Ulijevati im sigurnost i povjerenje, časnim i poštenim obavljanjem časnog zvanja.
Ovo nije priča o hrvatskoj policiji u cijelosti, ovo je priča o kukoljima u žitu koji svojim ponašanjem pokazuju kako nisu dostojni ne samo da budu policajci već više naginju i s “one strane zakona”.

Jer kako drugačije objasniti konstantno vrijeđanje i omalovažavanje od nekolicine rabijantnih i arogantnih, bezobraznih i agresivnih ljudi “prerušenih” u policijske odore koji primjerice prate navijače i simpatizere na gostovanja, jer kako objasniti samovlast nekolicine takvih ljudi koji isključivo po vlastitom nahođenju odlučuju koga privesti radi krivog pogleda ili krive riječi koju su oni eto prosudili kao dovoljnu za zatvor, visoku novčanu kaznu ili zabranu odlaska na utakmice prema čuvenom Zakonu o sprečavanju nereda na športskim natjecanjima…

Objašnjenje – ludom radovanje

Racionalnog objašnjenja jednostavno nema. “Tako vam i treba, kreteni jedni, niste bolje ni zaslužili nego da pišate na livadi, majku vam jebem. Mrš tamo, gledaj, kao sve akademici, nabijem vas” posljednja je izjava jednog “uglednog” prerušenog gospodina koji je pratio navijače i simpatizere Rijeke na gostovanje u Budimpeštu. I takvih “maškara” je puno, puno više nego što bi ih trebalo biti…takvo ponašanje sve više postaje pravilo, sve manje iznimka, svjedoci su svi oni koji su barem jednom otišli na neko gostovanje van Rijeke. Žalosno je spuštati se na razinu priče o formalnom obrazovanju, ali činjenica je da je u istom autobusu bilo i nekoliko magistara, nekoliko  apsolvenata, baš kao što je vjerojatno bilo i najamnih radnika, ili prodavača u dućanu. Zar je to bitno, zar je Rijeku voljeti grijeh?

Može li drugačije? Može. Pitajte, pogledajte i osjetite mađarsku policiju, njemačku policiju, španjolsku policiju, francusku policiju…Može li bolje? Može. Organizacija nogometne utakmice ne mora “mirisati” na ratno stanje, ako redarska služba u Mađarskoj zabrani policiji djelovanje, na susretu visokog rizika, radi manje štete i radi sprečavanja još većeg nasilja onda sigurno može bolje. Ako se policiju ne vidi na većini stadiona diljem devijantnije i gore Europe, zašto bi onda trebala biti ta koja će sijati paniku i strah na hrvatskim stadionima, a ne ulijevati sigurnost i povjerenje?

Samo mijena stalna jest

Gospodo, mijenjajte sebe. Počistite prvo pred vlastitim dvorištem. Mijenjajte zakone. Jer ovako ljaga pada na cijelu, uvelike časnu i poštenu policiju koja savjesno i odgovorno radi svoj posao. Znam, očekujem previše. Nisam defetist, ne mislim da je trava zelenija kod susjeda, ali sam realist. Stanje nije dobro, bojim se da takvo ponašanje ne izazove kontraefekt, a onda…zaključite sami. Ponavljam, ne radi se o huliganima, već ljubiteljima nogometa i svog kluba, ma kako god se on zvao.

Znam. Previše tražim. Dok se nezaposlenost u državi mjeri u stotinama tisuća, dok se neimaština i glad, ona iskonska glad širi ovom zemljom kao kuga, ja pričam o stadionima. Dok se ljudi na vlasti i u oporbi ponašaju kao pijani bahati milijarderi i gospodari ove zemlje i ljudskih sudbina ja razmišljam o dostojanstvu jednog običnog građanina, navijača ili simpatizera koji beskrajno voli najvažniju sporednu stvar na svijetu i zabavu. Da bi imali kvalitetnu i poštenu zabavu, moramo imati kvalitetnu i poštenu državu. Znam, previše tražim.

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri