I kako je lijepo voljet’ te

03 tra., 2017 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

Tjeskoba (anksioznost) tj. tjeskobnost je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba “eksplodirati”. Otprilike tako, uz manje varijacije glasi definicija stanja u kojem se velik broj navijača Rijeke nalazi onog dana kada bijeli igraju utakmicu ili možda i svakog dana u ovom trenutku surove borbe za naslov prvaka u HNL-u. Većina ljudi sa kojima komuniciramo mi koji ne samo da “volimo” već i “živimo” ovaj klub, osjeća napetost, osjeća tjeskobu pri samoj pomisli da Rijeka igra i ne može do gola, do tri boda koja život znače. Jučerašnja utakmica je također, barem od strane ovog autora bila dočekana uz poveći nemir, uz nekakvu tjeskobu te stalna propitkivanja; “Možemo li..”, “Hoćemo li…”. Rijeka nas je navikla da budemo oprezni, Rijeka nas je navikla na vječitu napetost. Ali neki kažu: Ovo nije “ona” Rijeka… Ovo su šampioni.

I zaista su se jučer tako postavili. Dođoh, vidjeh i pobijedih u tri čina sve do poluvremena skinulo je 200 kilograma tereta sa srca navijača i svojih vlastitih nogu koje su uspješno prehodale preko rijeke Bosut i Cibaliju dodatno gurnuli u drugu ligu, a sebi priuštili mir prije derbija. Uvijek je prisutan neki strah koji je dodatno izražen zahvaljujući Arenasportu i pokušaju dobivanja “zanimljivog” natjecanja, pa tako igranje nakon Dinama koji redovito stigne na mali zaostatak, svima nama stavlja neki pritisak i imperativ u podsvijest. Igrači Rijeke postaju očito jako imuni na takve “igrice” iz središnjice, pa ne obraćaju pozornost na prvog pratitelja već gledaju samo i isključivo sebe. Jučer su gledajući samo sebe, zabili tri pogotka, riješili pitanje pobjednika u prvih 45. minuta bez prevelike muke i onda drugi dio odradili poput lakšeg regeneracijskog treninga. Iako su neki zazivali nastavak marširanja i “gaženje” do kraja, ovo je jedino ispravno jer je dobivena jedna mala bitka, a tek se treba dobiti rat.

Makjavelistički pristup mnogi osporavaju jer ga se ponekad može usporediti sa nečasnim i nemoralnim radnjama, ali u ovim slučajevima, čuvanje igrača i dragocjenih nogu, zatvaranje utakmice zbog čuvanja snage, a sve zbog završnog šprinta ili utakmice koja “život znači”, potpuno je opravdana metoda prvaka ili onih koji to žele postati. Prvaci nisu milostivi, prvaci nisu darežljivi niti su svima srdačni. Prvaci gaze, igraju za sebe i ne gledaju druge te tek kada dođu na tron, pogledaju “dole” i kažu: “Oprosti”. Rijeka je tako prešla preko slavonske ravnice. Bez puno sažaljevanja nad skorašnjim drugoligašem, vrlo pametno te svrsishodno, došlo se do tri boda koja su jedina bila bitna, uz možda oprez prema žutim kartonima. Stradao je jedino Leo Zhuta, ali se stvara dojam da si je i sam kriv.

“i kako je lijepo voljet’ te…” glasio je natpis na transparentu navijača Rijeke koji su u velikom broju doputovali u daleke Vinkovce. I zaista je lijepo voljeti Rijeku, uvijek, ne samo sada kada je tu gdje je. I zato je ta anksioznost i tako izražena, jer iz toliko velike ljubavi ne želimo da se našoj voljenoj išta loše dogodi. Već u slijedeću subotu od 19 sati, “dobre vile” gurat će Rijeku prema tronu, prema naslovu protiv ovozemaljskog “Mordora”, protiv svega što Rijeka nije niti će ikada postati. Samo naprijed jaka Rijeko!

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri