Breaking News

  • No posts were found

Ljubav

Ljubav

Ljubav. Definitivno pokreće. Zamislite svoju djevojku,ženu dijete, nema te stvari koju ne biste učinili za – ljubav. Onu istinsku, iskonsku, bezvremenu ljubav koja je neiscrpna, nepresušivo vrelo dobrih vibracija. Indeficienter. Nepresušan. Upravo taj natpis stoji ispod grba grada Rijeke, i to još tamo od 1659. kada je Leopold dodijelio Rijeci status slobodnog grada.

Ovo nije klasična priča o ljubavi. Ovo je nepresušna opijenost. Izmiješanost kultura, naslijeđa, smjena vlasti i vladara, isprepletene ljudske sudbine, potraga za boljim životom, nada – sve je to Rijeka. Otvorena, pristupačna svakome tko iskaže i minimalno poštovanje za uspavanu ljepoticu podno stare Tarsatice gdje se ljube gorde šume zaleđa i pitomo modro more, dovoljno malu za život dostojan čovjeka, dovoljno veliku i kozmopolitsku da bilo stanovnika, bilo putnika namjernika dočeka i zagrli čvrsto, gorljiva srca, traži tako malo, a pruža – ljubav.

Mnogi su bili u prolazu, pa su ostali. Mnogi su samo radili, pa su ovdje umrli. Mnogi nisu ni željeli doći, neki su i otišli, Rijeka je jedne ugostila, drugima oprostila. I ‘vavek će. Istinska ljubav se jednostavno – dogodi. Dame jedino biraju.

Rijeka je izabrala mene, karte su se sad već davnih godina ispremješale baš tu, natalna karta počela je teći. Tu, na sjecištu kultura i nacija, tu, na rubu Kvarnera koji se poput lopova ušuljao duboko, duboko u kopno.

Nekada davno tu je bio i kamenolom, vjerojatno su i mnoge duše u olovnim vremenima težačke riječke prošlosti ostavile svoje kosti upravo ispod stijena, nikoga ravnodušnim ne može ostaviti ta litica, gudura tik uz more gdje se danas nalazi jedan mali stadion. Valjda je i zato tako posebna, valjda i zato izaziva koliko strah, toliko i poštovanje. Divljenje. Kantrida.

Jedna duša, jedno tijelo

Grad i klub, za mene ne postoji drugačije. Jedna duša, jedno tijelo. Kanaliziranje te sportske ljubavi, pripadnosti svome gradu i klubu nigdje se ne može bolje postići doli podno stijena. Energija koja pokreće. I kada ne ide, i kada je teško, i kada stijene plaču zajedno s tobom, ali drugačije ne ide. Razočaran ponekad nedostatcima veselja i uspjeha HNK Rijeke, kluba koji niz godina ponosno nastupa ispod iste litice, razočarao sam samog sebe. Protiv sebe se ne može. Moj grad, moj klub, moja patnja, i moja kap veselja. Posljednje vrijeme nad Rijekom je vedro i kada je noć, I kada kapa oblaka nadvija moj grad. Još da zasjaji Sunce Rabuzinovo…

Nogomet volim, nogomet obožavam, kao i mnoge druge sportove, ali tolika količina emocija i zanesenosti teško se može ispoljiti igdje bolje nego na tribinama nogometnog kamenoloma. Neke se stvari zaista ne mogu kupiti novcem. I kad pada ta opjevana kiša, i kada si mokar do kože, i kada te roditelji kao klinca odgovaraju od odlaska na tribine kao od najgoreg poroka, jer sam često bio boležljiv…

Nikada nisam mrzio,protiv jesam navijao, protivnički gol psovao, ali kako sam svoje volio. I volim. I voljet ću dok sam živ, samo na takav, za mene jedini ispravan način. Sve za Rijeku, personifikaciju moje mladosti, mog života, mog puta, simbol grada i navijača.

Kameno(lom) želja

U ljubavi i ratu, kažu, nema pravila. Ima dana kada si jednostavno loše volje, kada si u svađi i sam sa sobom, kada depresija poprimi novi oblik u vidu dva mjeseca kiše bez prestanka, a kamenolom postane lom želja i nadanja. Nestanu ti sivi oblaci, nestanu kada sa Snježnika, Risnjaka i okolnih brda i planina zapuše orkanska bura, nestanu u trenu, ljubav tada više ne boli. Tako je i u životu, pouzdano znate. Nekad ima i takvih dana, nekad i od ljubavi ostane – rana.

Zajedno, u dobru i zlu, baš kao i u braku. U životnu zajednicu još nisam ušao, u onoj sportskoj odavno sam stavio potpis dok nas smrt ne rastavi. Nikada dosanjani san čekat ću koliko god bude trebalo, Rijeka će zbog nas postati jednom prvak bar.  I pobjede su, baš kao i porazi sastavni dio života, pa tako i ljubavi, jednom će se krug zatvoriti, i to upravo onako kako svi želimo – sportskom titulom prvaka, u kojoj će biti mjesta za svaku satkanu priču podno stijena. Za svaku bezuvjetnu ljubav prema nogometu, svome gradu i svome klubu.  Za svaku suzu puštenu na potopljenom terenu, za svaki primljeni gol, za svaki osmjeh, za svaki odigrani susret. Ovo je tek jedna od priča u nizu.

Znam da nisam sam…

Rijeka je dio mene, i ja sam sigurno dio Rijeke. Radujem se jer pouzdano znam da nisam sam opijen tom uspavanom ljepoticom položenom preko Rječine, nekad nakaradnom granicom, danas hitrom tekućicom koja samo spaja…baš kako i Rijeka spaja nas, naše živote, naše afinitete, i određuje nas uvelike onakvima kakvi uistinu jesmo. Riječanima, bez obzira na vjeroispovijest, spol ili nacionalnost, bez obzira na sve različitosti, zajedno smo Rijeka.

 

Komentari

komentari


Related Articles

Emocije su zajebana stvar

Emocije su zajebana stvar – razmišljao sam u sebi dok sam se u dobrom i ugodnom društvu spuštao prema tvornici

Sedam, šest, pet…

Točno je tjedan dana ostalo do prve službene utakmice HNK Rijeke u novoj sezoni. Pozitivna nervoza prisutna je kao kada

Plavo bijeli svijet

“Šerif” je upucan, “odmetnik” je ovoga puta bio Marin Leovac, projektil, volejčina koju ne bi obranila niti tri vratara zajedno.

No comments

Write a comment
No Comments Yet! You can be first to comment this post!

Write a Comment

Your e-mail address will not be published.
Required fields are marked*

5 + 8 =