Lov na prvu pobjedu

25 srp., 2015 by A. Hader

Print this article Font size -16+

Već dugo ne Kantridi ne pamtimo ovakav početak sezone. Reklo bi se kao iz noćne more. Prvo je na otvaranju sezone Inter uspio zauzdati ambicije bijelih i odmah ih je grubo prizemljio. Ako je remi u Zaprešiću bio prizemljenje, poraz protiv Aberdeena na Kantridi bio je udarac lopatom po glavi. A kao da i to nije dosta, nož u srce riječkih navijača zaboli su farmaceuti koji su se spretno, ali nimalo sretno vratili u Koprivnicu s bodom u ruci. Uzvrat u Škotskoj donio je još jednu utakmicu u kojoj Rijeka nije dohvatila pobjedu. Odavno se ne pamti ovakav ulazak u sezonu. Četiri utakmice u nizu bez pobjede je nešto što nitko nije očekivao, a najmanje igrači i stručni stožer. Možda je nedjeljni ogled protiv Zagreba prigoda da Riječani upišu prvi trobod i tako naznače bolje dane.

Dva osvojena boda iz dva prvenstvena susreta izgledaju vrlo mršavo, a prerano ispadanje iz Europe šokiralo je i najveće pesimiste. No kako ništa u životu, pa tako ni u sportu, nije crno ili bijelo tako i ovaj pogled na loš ulazak u sezonu ima i sivu stranu. Bez namjere da se opravdava rezultatski podbačaj, stvari možemo sagledati i na drugačiji način. U te četiri odigrane utakmice Rijeka je po svim statističkim pokazateljima imala prednost nad suparnikom. U svakom susretu posjed je bio na strani bijelih, kao i u udarcima prema vratima. Ukupno su bijeli uputili čak 65 udaraca od čega je više od polovice išlo u okvir (33). U isto vrijeme protivnici su prema riječkim vratarima zapucali 26 puta a 17 udaraca je završilo unutar okvira. To su čiste brojke koje ostavljaju spoznaju da Rijeka niti u jednom susretu nije nadigrana u polju. Ali nažalost ono što se ne da iščitati iz brojki je da su ti brojni udarci vrlo rijetko predstavljali pravu opasnost po protivničke vratare. Istina pogodili su bijeli i neke vratnice, ali porazno zvuči činjenica da čak niti kazneni udarac protiv Slaven Belupa nije predstavljao posebno težak zadatak za vratara Rozmana. Istina je i da su bijeli držali više loptu u svom posjedu od suparnika, ali tu premoć nisu uspjeli pretvoriti u nešto konkretnije. Prečesto se dominacija u posjedu svodila na dodavanje između zadnje linije te vraćanje lopte iz veznog reda prema stoperima. Ono što čini razliku u odnosu na prošlu sezonu je brzina lopte i automatizam. Lopta je prespora i protivnici imaju dovoljno vremena da se pripreme na svako sljedeće dodavanje.

Veliki je problem i to što je igra preko bokova javna tajna, iako možda to ne predstavlja toliko veliki problem koliko je forma bočnih igrača katastrofalna. I prije su protivnički treneri znali od kuda im prijeti najveća opasnost i pokušavali su udvajanjem bokova otupiti taj vrlo važni segment riječke igre. No, kvaliteta i snaga Leovca i Tomečaka uz Sharbinija i Jugovića, bez obzira na zamke protivničkih stratega, činili su razliku na terenu. Blijedo izdanje Tomečaka protiv Intera, a posebno protiv Aberdeena donijeli su mu klupu za pričuve. Zamijenio ga je Ristovski, koji u nogama nema cijelu utakmicu. Iako je obje utakmice u kojima je nastupio odigrao vrlo korektno, dojam je da on ipak nema kvalitetu koju posjeduje Tomečak. Vrlo je važno za momčad, naravno ako Ivan ostane na Kantridi, da što prije prebrodi ovu, ponajprije psihološku krizu, i da se vrati na razinu s kraja prošle sezone u kojoj je dominirao. Puno je teže s druge strane. Leovac ne igra ništa bolje nego njegov pandan na desnoj strani, ali je situacija s alternativom takva da Kek jednostavno nema hrabrosti učiniti ono što je učinio s Tomečakom. Svima vrlo drag Bertoša ipak nije igrač koji bi mogao ozbiljnije zaprijetiti statusu Leovca.

Niti stoperi ne igraju briljantno, povrh svega još se i Lešković ozlijedio, tako da puno izbora niti nema, s obzirom na to da je Knežević ozlijeđen već od prije, a Ikić, poznavajući Keka još nije u ozbiljnim kombinacijama. Posebna priča su vratari. Vargićeva nesigurnost na ubačajima sa strane je kulminirala seobom na klupu. Sluga je pak u dvije utakmice dobio pet golova, a iako niti jedan od njih nije bio na njegovu dušu ne može se reći niti da je briljirao. Razlika između velikih i prosječnih vratara je upravo to da neki brane i ono što drugi već vide u mreži. Nadamo se da je početna impresioniranost iza njega te da će početi činiti velike stvari na vratima.

Teško je trenutno proniknuti u Kekov način razmišljanja i predvidjeti na koji način će postaviti igru srednjeg reda. Jedini koji predstavlja konstantu i koji pruža redovito dobre partije je Moises. Iako postoji bojazan da će ritam u koji je ušao naštetiti njegovom koljenu, Rijeka trenutno nema druge opcije nego ostaviti ga na terenu i moliti se da s koljenom neće poći ništa po krivu. Sigurna opcija je i Tomasov. Marin je, unatoč nekim teškim promašajima koji su u nekim utakmicama mogli i odrediti drugačiji tijek stvari, ipak pokazao ono čega drugima kronično nedostaje, odlučnost. Želja za pobjedom i glad za pogotkom je ono što mu trenutno daje prednost u odnosu na ostale igrače veznog reda. Močinić se ozlijedio, a Sharbinijevo izostavljanje iz početne postave protiv Aberdeena, s obzirom na pruženo u prva tri ogleda nikoga nije iznenadilo. Kvržić također djeluje kao igrač koji može donijeti okomitost. Zabrinjavajuće je što je Jugović nestao s radara, jer Jugo je svojom pokretljivošću i igrom u oba smjera često „nevidljivo“ činio više za momčad nego bi se površnom promatraču moglo učiniti. Radošević i Bradarić ne djeluju posebno uvjerljivo i teško je očekivati da će Kek opet postaviti isti par veznjaka u Kranjčevićevoj. Balaj i Bezjak su pokazali kako puno bolje djeluju u paru nego kad su usamljeni u vrhu napada. Nekako se nameće kao logično rješenje da obojica započnu susret.

Zagreb je također započeo sezonu ispod onoga što je Medić očekivao. Osijek im je u prvom kolu iznenađujuće iz Zagreba odnio tri boda dok su u drugom kolu poput Riječana uzeli bod u Zaprešiću, s razlikom da su oni ipak uspjeli zabiti pogodak, a pobjeda im je izmakla desetak minuta prije kraja susreta. Medić je početkom ljeta ostao bez Kopića, koji je mjesto njegovog pomoćnika zamijenio klupom Slaven Belupa. Većina poznavatelja prilika u Kranjčevićevoj ovo vidi kao ozbiljan udarac Zagrebovim ambicijama. Iako je Medić taj koji na kraju odlučuje, puno zasluga za dopadljiv nogomet koji je Zagreb prikazivao prošle sezone pripisuje se upravo njegovom bivšem pomoćniku. Redove pjesnika napustio je i Jurendić, a tijekom tjedna Kopićevim stopama otišao je i Štiglec.

Pjesnici su uz Zadar jedina momčad s kojom smo prošle sezone imali savršeni skor. Četiri utakmice i isto toliko pobjeda. Nadamo se kako će unatoč detektiranim problemima i trenutačnom psihološkom stanju u momčadi bijeli nastaviti gdje su stali prošle sezone s ovim protivnikom i upisati prvu prvenstvenu pobjedu. Pobjedu koja bi naznačila kraj negativnog niza kojim bi Rijeka uhvatila zalet za sezonu koja je tek počela i u kojoj se ima igrati za još jako puno toga.

Komentari

komentari

A. Hader

More articles by A. Hader