Melankolija ekstaze

by F. Stojanac | 06/06/2014 20:37

Prozor je bio lagano odškrinut, zavjese navučene. S ulice su se probijali prigušeni zvuci prometa i gradske vreve. Utorak prijepodne. Dan bez okusa, zvuka i boje. Nebo nisam vidio, ali znao sam da je sivo. Ne pitajte kako, znao sam. Samo blag miris probuđenog proljeća i trave koja raste. Nisam je vidio, znao sam. Ponekad je dovoljno znati. Osjetiti nešto i prepustiti se. Pa bar melankoliji. I ona ima svojih čari.

[1]

Vrtio sam stare slike i filmove u glavi. Već izblijedjele fotografije, po rubovima požutjele od vremena. Nagrizene i oštećene celuloidne trake nakon godina vrtnje. Čak je i zrak bio star i ustajao. Apokalipsa sreće, propadanje čovjeka. Neobrijan i predugo neošišane kose palio sam cigaretu za cigaretom, poput kakvog grotesknog robota koji poznaje samo jednu radnju. I ta je, da nesreća bude veća, loše osmišljena i još gore urađena. Brisani prostor između krajnje lijenosti i straha. Straha od letenja.

[2]

Uvodi gotičkih romana vjerojatno nude više optimizma. No, oni ne pružaju takav crescendo i takvu ekstazu. U njima glavni junak nikada ne doživi ovakav happy end. Prestrašen junak, savršen oksimoron na djelu. A ekstaza je došla. Stigla je laganim i tihim korakom, ali postepeno se oslobodila i počela odzvanjati na sav glas. Kao da želi javiti da je tu, da je i nakon svih ovih godina i dalje spremna i u dobroj formi i da ne valja zaboraviti na nju. Ona se ionako javi kada ju čovjek najmanje očekuje i kada joj se najmanje nada.

[3]

Prozor je bio lagano odškrinut, zavjese navučene. S ulice su se probijali prigušeni zvuci prometa i cvrkut ptica. Srijeda rano ujutro. Dan ponosa, sreće i slave. Nebo nisam vidio, ali znao sam da je plavo. Ne pitajte kako, znao sam. Samo blag miris probuđenog proljeća i trave koja raste. Nisam je vidio, znao sam. Ponekad je dovoljno znati. Osjetiti nešto i prepustiti se. Posebno ekstazi. Ona ima svojih posebnih čari.

Foto: Kornelije Sajler

Komentari

komentari

Source URL: http://www.hocuri.com/malenkolija-ekstaze/