Neki ljudi, prijatelji, poznanici, upitali su me što mi sve ovo treba. Misleći na ovaj portal. Doduše, više pogledom negoli riječima. Odgovor je jednostavan. Ljubav i ponos. Ne utvaram si da sam relevantan, stručan, čak ni previše elokventan i gramatički ispravan, tek jedan od nas koji je odlučio svoju ljubav prema klubu i gradu iskazati kroz riječi. Pisane. I ne očekujem nikakvu nagradu ni za jednu napisanu riječ. Nisu to mudre riječi vrijedne citiranja. O našem klubu i gradu napisano je mnogo pjesama, ali ipak premalo. No, svaka od njih u meni izazove emociju, ne razmišljam o smislu riječi, taktovima i vokalnoj izvedbi, dovoljna mi je ključna riječ, Rijeka. Svaki grafit i mural posvećeni klubu na zidovima našeg grada za mene su remek dijela, i iznova privlače moj pogled kada se nađem pored njih. Iako neće visjeti u svjetskim muzejima, niti će autori biti priznati i nagrađeni umjetnici, što onda njih pokreće?
Kada očekuješ za nešto nagradu, u većini slučajeva materijalnu, onda to što radiš postaje posao. Razmišljaš, kalkuliraš, planiraš. Spreman si učiniti svašta, pogaziti i principe, sve zbog tog prokletstva zvanog novac. U suprotnom, vođen si srcem, nerijetko učiniš i gluposti, ali ostane ponos.
Nekako mi se čini da su poneki izgubili isti. Godinama nas je, navijače, pokretao taj ponos. Kada imaš razne “Palibrke” za idole i junake, onda ti ni ne preostaje drugo. I nada. No, znamo što je ona… u većini slučajeva. Spoznaja koju sam doživio pred neku večer, gledajući lokalnu TV postaju, natjerala me da glasno opsujem i grad i ljude u kojem živim. Po prvi puta obuzeo me je neki sram što dijelim ljubav prema istom klubu, što živim u istom gradu sa ljudima koji se deklariraju kao navijači Rijeke. Onda je ubrzo došla “Nada” i rekla da su to izuzeci. Nadam se da je u pravu.
Dobrotvor Mamić
Mamiću, pusti nam Kup, zamolio je navijač Rijeke nazvavši tu našu lokalnu TV postaju. Našu, moju i Vašu, ako ništa drugo, plaćamo je mi. Neki vrag tjerao me da pogledam gostovanje Zdravka Mamića kod vodećeg sportskog novinara, svojevrsnog kroničara riječkog sporta. Samo što nisam ispekao kokice u očekivanju napada pitanjima. Nakon kratkotrajnog razmišljanja, taman prije 21h, poslao sam djecu na spavanje (iako nije bio petak), shvativši, poučen prijašnjim emisijama (da,da, imam daljinski) da od pitanja ništa, barem od strane voditelja, ali bi moglo biti kidanja košulja i ljepljenja eurića po čelu. Kad ono…ništa! Niti tamburaša, niti eurića, barem ne u emisiji, niti jedno sitno, onako, za dušu, “đubre mučko”. Fini, kulturni razgovor zrelih osoba, obostrano komplementiranje na postavljenim pitanjima i datim odgovorima. I nemam zapravo nikakvu zamjerku na pozivanje gosta niti na postavljena pitanja. Maske su odavno pale.
Ali nisam očekivao da će se u emisiju javljati ljudi koji će pozdravljati čovjeka koji je svojevremeno izjavio da je Rijeka “mali i nebitni klub”. Čovjeka koji je iz svečane lože stadiona Kantrida “bosanskim grbom” častio sve prisutne navijače Rijeke. I da će ga uz to moliti da nam pusti Kup! E pa nabijem vas na taj i takav Kup! Kada su još došle želje u vidu “da je barem više takvih ljudi u nogometu” pomislio sam da živim u nekom paralelnom svijetu, drugom gradu…ili da su pitanja cenzurirana. No to zalazi u sferu urota, u što ne vjerujem.
Ako su se već neki “prodali”, za nepoznatu cijenu, bila ona kvalitetna riba, boca pića, dres svjetskog nogometaša, ili što već, da će ljudi koji sebe deklariraju kao navijača Rijeke i jedini interes je upravo to, navijanje, znači ljubav prema klubu, naći smisao javljanja u studio da bi komplementirati osobi , ako ništa drugo, dopredsjedniku konkurentskog kluba, a ne postaviti ni jedno pitanje, onda imamo najezdu nojeva u našem gradu.
Miškovićeva sloboda
Zagovornik sam da se g.Damiru Miškoviću za života podigne spomenik. Ono što je on do sada učinio za klub može samo totalni luđak. Luđak kao ja i vi, navijači Rijeke. Ok, mi svi zajedno nebi mogli, ali kužite. I vjerujem, i vjerovat ću da sve to čini iz ljubavi. I ponosa. I iako nam neki potezi nisu jasni, pomalo su i čudni, treba vjerovati i podržati njega i klub. Budućnost će pokazati ispravnost odluka, za sada je većina bila odlična. No, poneka dobronamjerna kritika, “škakljivo” pitanje nije rušenje istog ili kuba. Čovjek koji radi i griješi. Bezuvjetno povjerenje svih nas ima!
Mi navijači smo brzo zaboravili gdje smo bili prije dolaska g.Miškovića. Bahatost nas je obuhvatila, pa se često sa tribina čuje “trpaj sirotinju”. A mi bogataši…eh. Većini je i dalje najveći neprijatelj “onaj” klub iz Splita. Oni su sami sebi najveći neprijatelji, nama je puno veći stacioniran u glavnom gradu. Mi opijeni dobitkom Jackpota padamo na slatkorječivost Mamića, i slavimo osvajanje Superkupa, zamjenu domaćinstva u istom. Da je to posljednje kolo prvenstva, a mi poravnati na tablici, mogu si misliti što bi mijenjali domaćinstva. Ovako bacanje mrvica sa stola, koje su prava ješka za glavoče među nama, kupovanje je mira samom sebi od strane Zdravka Mamića.
U svakom ratu postoji diplomacija i vojnici. Doduše, ovo nije pravi rat, ovo je ipak “samo” sport, ili bi trebao biti. Diplomaciju ostavimo vodstvu kluba, a mi ostali jasno i glasno izrazimo svoje mišljenje i stavove. Jer jednom kad osvojimo naslov prvaka želim da ga osvojimo, a ne da nam ga je Mamić poklonio. A (super)Kupova mi je ionako dosta. Želim ga ponosno proslaviti, u dresu koji sam kupio, sa prijateljima i pivom, koju ćemo sami platiti, u nekoj ocvaloj lokalnoj birtiji gdje oduvijek visi šal našeg kluba. S ljubavlju i ponosom.
foto:www.rtl.hr
