Marketinški promašaji

02 lip., 2015 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

Vrtio sam jučer TV programe i slučajno naletio na prijenos iz “Roland Garossa”. Iskreno, nisam niti zapamtio tko je uopće prebacivao lopticu jer mi je pažnju zaokupilo nešto sasvim drugo. Pratio sam kad će se pojaviti prvi kadar bez ijednog logotipa branda. Banke, proizvođači pića, satova, odjeće i obuće, logotipi samog turnira ili TV kuće. U 15 minuta koliko sam se trudio uvijek je nekakav logotip bio prisutan, baš kao korporativni žig svakom sportskom fragmentu toga meča. Jednostavno, danas su sport i biznis toliko prožeti da je teško razaznati gdje počinje jedno, a završava drugo. To je činjenica koja nam se iz navijačke perspektive i ne mora sviđati, ali je jednostavno ne možemo ignorirati, doduše navijač i ima tu slobodu, ali gledano iz poslovne perspektive, takva naivnost je nedopustiva.

Ako gledamo iz te perspektive naš najdraži klub, lako je doći do zaključka da organizacijski i marketinški segment, nažalost ni blizu ne prate onaj elementarni – sportski. Korijen problema što se marketinga tiče, je taj što se propustio “tsunami” marketinškog potencijala u trenutku dolaska nove uprave (gospodina Miškovića) i kvalitetnih partija u Europi. HNK Rijeka je što se “brandinga” tiče bila “tabula rasa” koju je dobrim PR-om trebalo “tagirati” uz pozitivne asocijacije, izdići se izvan naše prirodne baze i boriti se za “hearts and minds” ljubitelja nogometa razočaranih u močvaru u kojoj se hrvatski nogomet nalazi.

Iz navijačke perspektive legitiman je odgovor : “ne zanimaju me gloryhunteri, di su oni bili ’99?”, ali iz poslovne perspektive svaki novi navijač je i novi eventualni – potrošač. A on je u biznisu svetinja, i svi se bore za njega, od Real Madrida (Los galacticos kao primjer brandiranja) do Coca Cole. Da se na tome radilo i počelo stvarati “brand” na početku, onda bi se danas moglo lakše zakucati na vrata potencijalnim sponzorima. Novca za marketing uvijek ima, čak i u krizi, ali ga treba znati izvući, a za to postojeći marketing evidentno nije sposoban.Samo ću jedan primjer navesti za potvrdu moje teze. Imaš treći najatraktivniji stadion na svijetu u turističkoj zemlji i ti ne možeš složiti priču, “zapakirati” proizvod i uzeti turistima novce za obilazak. Napraviš video prezentaciju, pustiš im je u svlačionici ako nemaš gdje, neka im netko priča priče, provezite ih “đir” oko stadiona u “Orangini”, slikajte ih i hop – 10 eura u džep. 10 po 10 – milijun. Evo vam i biznis plan, a vi mi slobodno nađite rupu u njemu.

Drugi problem koji se pojavljuje je problem – polupunog stadiona. Iz navijačke perspektive možemo reći da je to tužno i da bi sama ljubav prema klubu trebala puniti stadion. Ali iz poslovne perspektive ufati se samo u ljubav prema klubu je također loša strategija. Za mene su tu najveći problem, osim lošeg marketinga, neizbalansirane cijene ulaznica, tj. nedostatak dodatne ponude kojom možeš kompenzirati popularnije cijene ulaznica. Pri tome ne kažem da tri utakmice Europa lige ne vrijede 500kn, ali uzalud ti to ako nemaš dovoljno kupaca koji će tu cijenu platiti.Zato je trebalo ići zaobilaznim putem.

Ako si planirao od gledatelja utržiti 100 nečega, postoji više načina. Prvi je da podijeliš 100 s brojem navijača i tako odrežeš cijenu ulaznice. No, obično ono što je najjednostavnije nije najbolje. Za ilustraciju uzmimo susjednu Italiju i Gardaland, onaj koji je bio će znati o čemu govorim te kako tamo novci “cure”. Kupiš ulaznicu, odeš na atrakciju, kad siđeš te provlače kroz dućane s “brandiranim pizdarijama” i na kraju te čeka slika za 5 eura. Izađeš van, miriše klopa, kandirano voće, čizburgeri, sve je divno i krasno. Na kraju dana vidiš da si potrošio 40 eura za ulaznicu i još 60 eura za fotografiju, “plastični” hamburger, plišanu maskotu i vodu u boci. Uzeli su ti “lovu”, a ti još s smiješkom ideš doma. E to je dobro odrađen posao.

Na našem predivnom stadionu Kantridi, posjetitelj na utakmici se ponekad osjeća gotovo kao neželjeni gost. Dođi, pogledaj i “vozi ća”. Još te na kraju i policija potjera. Okolni kafići i štandovi koji nemaju veze s klubom zarađuju “masnu lovu” na pivi, coca-coli ili gemištu dok ti imaš jedan šank na koji mogu doći samo oni sa “propusnicom”. Da ne pričamo o utakmicama Europa lige kada u samome gradu nema nikakve naznake da se igra jedna velika utakmica poput one s Feyenoordom. Zapravo, postoji naznaka, ali samo u navijačima gostujuće momčadi koji novac opet “daruju” nekim drugim ugostiteljima na Korzu i “ćevabdžinicama” u starom gradu, dok ti i dalje imaš jedan šank s pivom i to bez kobasica.

Dakle, onih 100 nečega s početka priče možeš imati od 6 tisuća ljudi s cijenom ulaznice od toliko i toliko, a možeš imati tih 100 i od 10 tisuća ljudi koji će platiti jeftiniju (balansiraniju) ulaznicu i ostatak do 100 potrošiti na dodatne zanimljivosti (ćevapi, piva, sladoled za dijete, šal) koje ćeš ponuditi navijačima. Ako nemaš kapaciteta za odraditi ugostiteljstvo i ostalu prodaju unutar kluba, nađi nekog izvana tko to može organizirati, uzmi radnike, plati im dnevnice i uzmi profit.

No, jebiga. Za to treba raditi i puno razmišljati, pa je ipak lakše koristiti filozofiju “bija je rat” i “ovi jedan nije donija” te kriviti vanjske faktore (tradicionalna pasivnost ovog kraja) za polupun stadion i “nulu” u proračunu od sponzora. Ne prihvaćam ni argumente tipa “čekamo novi stadion” (znači da tri-četiri godine ne treba raditi ništa?), “Miško ne kuži” (ako on ne kuži, a ti mu ne znaš objasniti, onda ti ne znaš raditi svoj posao), “nemamo resursa” (nemate pojma!).

Sve u svemu, šteta bačenih tri godine u ovom segmentu gdje se moglo napraviti puno posla u definiranju branda “HNK Rijeka”, ostaje se nadati da će se nešto naučiti iz počinjenih pogrešaka i dočekati novi stadion s definiranom strategijom marketinga i PR-a, te približiti nas “samoodrživom” klubu jer ni “sugga daddy” ne mora trajati dovijeka. Nije dovoljno staviti križ na dres i reći “evo, imamo prepoznatljivi brend”.

Autor: BadBeat (hoćuRi forum)

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri