MERCATO (1/3)

MERCATO (1/3)

Kako bi Englezi rekli:: „Great minds think alike.“ Ovaj članak je u nastajanju već nekoliko dana i onda me Kek kod Korada preduhitri sa fantastičnom rečenicom: “Ti prijelazni rokovi su išli po stepenicama, prvo smo tražili što možemo, pa što ti treba, a sada se već igrači hvale da žele doći u Rijeku.” Sljedeće retke ću iskorititi da dam svoje viđenje prijelaznih rokova od ulaska Social Sporta (u daljnjem tekstu SS), te način na koji je naš klub rastao. U prva dva dana će ići presjek svih prijelaznih rokova od ulaska SS, a posljednji članak će biti prikaz rasta kluba iz roka u rok, iz polusezone u polusezonu. Vjerujem da će ti članci samo potvrditi Kekovo razmišljanje.

ZIMA (i proljeće) 2011./2012.

Iako je SS u Rijeku formalno ušao sredinom veljače 2012., priču ćemo započeti upravo zimskim prijelaznim rokom koji je prethodio ulasku, a sa ciljem da imamo neku bazu i mogućnost usporedbe. U tom prijelaznom roku smo se „pojačali“ sa dva napadača, Urošom Palibrkom (posudba iz Milana) i Damirom Čehičem iz slovenskog drugoligaša Bela Krajina (trenutno mu se gubi svaki trag), doveli smo rezervnog golmana Bojana Zogovića iz niželigaša Marsonije, a jedini igrač sa kakvim takvim pedigreom je bio Adam Sušac iz Varaždina. Ironija je da taj isti Sušac nije zaigrao za Rijeku već je bio prikovan na klupu, a čak je i Damir Kreilach igrao stopera prije njega. Nakon posudbe u Pomorcu, Sušac se krajem naredne sezone, kao najbolji obrambeni igrač druge lige, prodao u Dynamo Dresden. Uz njih je došao i naš bivši junior, Željko Tomić, tada igrač trećeligaša Krka, a sada na pečalbi u Albaniji. Impresivan prijelazni rok. Bar ulazne stavke. A odlasci… To je bio kažin. U veljači smo ostali bez pola prvih 11. Baković je otišao u Baku, Vukman je jedva dočekao i odlepršao u Kazakhstan, dok je naš „favorit“, Križman, popularni „Frizer“ otišao barbi u Pulu. Zanimljivo, tamo nije imao ništa protiv igre u samoj špici napada, a kod nas je zanovijetao i inzistirao da igra krilo. . Od igrača koji su manje igrali, Pilčić je otišao u Grobničan, a Ljubović u Karlovac. Još u prosincu su kofere spakirali Meksikanci. Guti, Delgadillo i „buhtlica“, pardon Alferez. Ostatak kadra je bio spoj naših ex-juniora (Živulić, Švrljuga, Čulina…), podebljanih sa par iskusnijih igrača (Čaval, Čagalj, Lisjak…) te nekoliko prinova sa početka sezone (Dedić, Salčinović…). Kako god, taj kadar, vođen Ivom Istuškom koje je u studenom 2011. zamijenio Alena Horvata koji je vruć krumpir preuzeo početkom sezone nakon što je Elvis Scoria odbio voditi takvu krnju Rijeku, nije obećavao previše (iako nas je u početku sezone nosio neki početni elan). Nova uprava je reagirala i dovela je dva slobodna igrača. Drpića koji je pojačao obranu oslabljenu odlaskom Bakovića i Bošnjaka koji je trebao dati potrebno iskustvo našem napadu. Iskustvo je dao. Golove ne. Kako god, mi smo tu sezonu jedva jedvice izvukli ostanak u ligi. Dogurali smo do diobe 11. mjesta i majstorice sa „divom iz Zaprešića“ koja odustankom Dugopolja nije nikada odigrana. Da se razumijemo, pobjednik tog susreta je trebao igrati još jednu majstoricu protiv Dugopolja, a poraženi bi preselio u niži rang. Čisto da popratimo i taj dio, Rijeka je u ta 3 mjeseca od ulaska SS do kraja sezone smijenila Ištuka, dovela Skočića, smijenila Skočića, a sezonu je na klupi Rijeke završio onaj koji ju je odbio voditi na početku. Elvis Scoria.

Ivo Ištuk

OUT: Gutierrez, Alferez, Delgadillo (svi Atlas), Baković (Baku), Vukman (Taraz), Križman (Istra 1961), Ljubović (Karlovac), Pilčić (Grobničan-posudba)

IN: Palibrk (Milan-posudba), Sušac (Varaždin), Čehič (Bela Krajina), Tomić (Krk), Zogović (Marsonia), Bošnjak (-), Drpić (-)

LJETO 2012.

Uvidjevši da od g…. ne možeš raditi pitu, uprava je krenula u potpuni remont ekipe. Od obrane do napada. Napada koji je cijelu prethodnu sezonu zabio 6 (slovima ŠEST) golova (prvi strijelac prethodne godine je bio defenzivni vezni, Damir Kreilach sa 9 pogodaka). U Portiću 3 je bilo prometnije nego na Žabici. Iako je ušao strani kapital, Rijeka je tad još uvijek predstavljala nepoznanicu većini igrača, a mnogi su sa podsmjehom odbili dolazak. Pregovori sa Drpićem i Bošnjakom su zapeli u startu (obojica su nakon Rijeke ostvarili „zavidne“ karijere na dalekom Istoku), a prva lasta koja je sletjela je bio bivši reprezentativac i prekaljeni bundesligaški igrač, Jurica „ćevap“ Vranješ. On je bio dogovoren kad i „dvojac na žeton“, još tijekom proljeća, ali je uložio ispričnicu i pod isprikom da nije dovoljno spreman odlučio u Rijeku doći tek na ljeto. Nikada se nije spremio, ali je poslužio kao ješka za neke druge igrače. Nakon Jurice je sletio i drugi bivši igrač Osijeka, Mato Neretljak, a obranu je ojačao i nekadašnji igrač Rijeke, ali i Juventusa, Dario Knežević. Stigao je nakon što mu je istekao ugovor sa Livornom. S njima dvojicom, riječka obrana je počela izgledati puno ozbiljnije. Nakon isteka ugovora sa Istrom 1961 Rijeka je potpisala još jednog stopera, Luku Marića, ali i golmana Ivana Mancea. To ljeto (a vidjet ćemo da je tako bilo i u narednim prijelaznim rokovima) se je najviše vremena potrošilo na traženje lijevog beka. Bile su mnoge kombinacije, ali odabir je pao na Diega Vannuccija. Momak je imao dvije olakotne okolnosti, bio je igrač ponikao u bratskoj Speziji, a djevojka mu je iz Udina. Pokazalo se je da je on zalutao u prvoligaški nogomet, ali je i njegovo ne snalaženje u Rijeci (kao i pobjeda u gostima kod Spezije) pokazalo da je Rijeka puno ozbiljnija momčad od Talijana. Osim lijevog, dugo smo tražili i desnog beka. Na kraju je došao Poljak Mierzejawski. Zahvalan igrač. Ipak, nogomet se igra 90′, a ne 60′ za koliko je on imao snage. Da se trener Scoria nije išao obračunavati sa Švrljugom, s kojim je na ratnoj nozi još od Pule, problem desnog boka ne bi niti postojao. Ovako je Andro otišao u litavski Žalgiris gdje je jedan od najboljih igrača lige, a mi smo dugo cijelu sezonu muku mučili na desnom beku. U vezi je bilo dosta promjena. Iz Slaven Belupa smo uzeli dva izrazito zahvalna igrača, Brezovca i Mujanovića, dok je iz Hajduka došao Drago Gabrić. Izgleda da je tata Tonči potegao stare golmanske veze i „Miško“ je dao priliku mlađem Gabriću. Dragi je draže bilo juriti suknje po Rijeci (a onda i Domžalama) te je on u našem klubu samo (skupi) prolaznik. Šteta, glava ga je koštala dobre karijere. Iz Pomorca smo doveli najboljeg igrača 2. HNL , „Maradonu sa Škurinja“, Ivora Weitzera. On je pokazao svoj talent na bljeskove, a najviše je podsjetio na Marina Prpića koji je također bljesnuo u bijelom dresu. I nestao. Nakon bekovskih pozicija najviše muke je bilo sa napadom. Nakon dugo vaganja i pregovaranja, puno odbijenica, ali i prljave igre (Dal’ ti je žal’ Saša?), odabir je pao na Leona Benka. Arapima je isplaćeno oko 40 000€, navijači su bili skeptični, a Leon je samo čekao da počne trpati. Ispostavilo se je da je Srećko dobio na lotu. Uz njega, već nakon početka sezone, je doveden i Danijel Cesarec, po mnogima najzaslužniji za Benkov procvat, a iz Belgije je sletio fizički moćan, ali i taktički neobrazovan, Andrea Mutombo. Sa posudbe iz Juventusa se je vratio najperspektivniji mladi vratar Hrvatske, Simon Sluga, kao i nekolicina mladih igrača koji su bili u regionalnim klubovima poput Pilčića, koji je bio u Grobničanu. Rijeka dugo, usudio bih se reći i nikada, nije vidjela ovakav ulazni prijelazni rok. Bivši reprezentativci, igrači sa stotinama utakmica u Njemačkoj, Italiji, Poljskoj, Koreji, provjereni HNL igrači… Ipak, ostala je skepsa kod nekih. Puno tih igrača je bilo u smiraju svoje karijere. Da li su povučeni dobri potezi ili smo dobili „veteransku“ Rijeku kako su voljeli reći „neki“? Što je bilo i kako se je sve razvilo, saznat ćete u zadnjem dijelu ovog feljtona u kojem će se napraviti analiza ovog presjeka. Izlaznih transfera je isto bilo dosta. Zahvalili smo se mnoštvu igrača. Prije nego su se i aklimatizirali na Kvarner, a zlobnici će reći i na opatijska kazina, odlepršali su Drpić i Bošnjak. Svoje su korektno odradili. Osim njih stanovnici bijele svlačionice od tog ljeta više nisu bili niti Zogović, Čehič, Dedić, Salčinović, Tomić, Palibrk, Sivonjić, Švrljuga, Tadejević, Simanović, Stepčić, ali i Čagalj. Za razliku od Čagija, mnogi nisu plesali niti jednu sezonu. To ljeto je uspostavljena suradnja sa Pomorcem te su u Kostrenu, na posudbu, poslani T. Datković, Grujević, Živulić, Polić, Jović, Matovina i Mance, dok je Raspor posuđen Krku, a Sluga juniorima Verone. Većini je to bila jednosmjerna karta. Osim na terenu, Rijeka je dobila i vrlo bitno pojačanje u stručnom stožeru. Iz Italije je došao kondicijski trener Ugo Maranza.

OUT: Zogović (Berane), Čehič (Bela Krajina), Dedić (Čelik), Salčinović (Olimpik), Tomić (Skenderbeu), Palibrk (Milan), Sivonjić (-), Švrljuga (Žalgiris), Tadejević (Sarajevo), Simanović (Novalja), Stepčić, (Rudar), Čagalj (Istra 1961), Sluga (Verona-posudba), Raspor (Krk-posudba), T. Datković, Grujević, Živulić, Polić, Jović, Pilčić, Matovina, A. Mance (svi Pomorac-posudba)

IN: Knežević (Livorno), Neretljak, Gabrić (oba Hajduk), I. Mance, Marić (oba Istra 1961), Vranješ (Aris), Weitzer (Pomorac), Brezovec, Mujanović (oba Slaven Belupo), Mutombo (Cercle Brugge), Vannucci (Carrarese), Mierzejewski (Podbeskidzie), Cesarec (Maccabi Haifa), Benko (Al-Faisaly)

Dario Knežević

ZIMA 2012./2013.

Zimski prijelazni rok 2012./2013. prekretnica je u filozofiji popunjavanja riječkih redova. Dok se je u ljetnom prijelaznom roku u potpunosti izmijenila krvna slika ekipa, na zimu se je išlo u krpanje rupa. Doveden je, bar se mislilo tad, „fantazista“ Alispahić iz Dinama, a na lijevom boku je Vannuccija zamijenio Škarabot. Veliki shopping je obavljen u Osijeku gdje se je na „sniženju“, za oko 1 000 000 € uzelo četiri odlična igrača. Dvojica su na Kantridu došla odmah, Vargić i Jugović, dok su dvojica, Lešković i Kvržić, ostala u Osijeku do ljeta. Iz Verone je, kao back up napadač, na posudbu doveden mladi Slovenac Kris Jogan. Odlazaka je bilo nešto manje. Vannucci se je vratio u Carrarese, dok je Sušac svoju sreću potražio na posudbi u Pomorcu. Također na posudbu, ali u Slavoniju, su otišli  i iskusni vratar Lisjak (Osijek) i mladi Miloš (Cibalia). Sezona 2012./2013. je bila izrazito bitna u slaganju jake Rijeke. Relativno bezbolno je u potpunosti promijenjena momčad Rijeke, ostvaren je plasman u Europu po prvi put u četiri godine, a jedini kiks je bilo ispadanje iz Kupa od Nedelišća. To je glavom platio Jurica Vranješ kojeg je Scoria označio „Pedrom“, no niti njemu nije dugo sijalo sunce. Ubrzo nakon početka proljetnog dijela je smijenjen, a nakon što je u Puli ekipu vodio Srećko Juričić, na klupu Rijeke je sjeo Matjaž Kek koji je odabran iz kruga još tri kandidata, Bojana Prašnikara, također bivšeg izbornika Slovenije, te sadašnjeg trenera Zrinskog, Branka Karačića. Pokazalo se je da je potez odabira Keka bio fantastičan. Rijeka je dobila pravog managera u engleskom stilu. Čovjeka koji s istim autoritetom vodi ekipu na terenu, ali i „hendla“ novinare, navijače, pa i klupske strukture. Odabran je „General“.

OUT: Vranješ (kraj karijere), Vannucci (Carrarese), Sušac (Pomorac-posudba), Lisjak (Osijek-posudba), Miloš (Cibalia-posudba)

IN: Škarabot (Gent), Alispahić (Dinamo), Jugović, Vargić (oba Osijek), Jogan (Verona-posudba)

U sutrašnjem nastavku slijedi pregled prijelaznog rokova u prošloj sezoni, 2013./2014., a u završnom dijelu detaljna analiza rasta ekipe iz roka u rok.

Komentari

komentari


Related Articles

Pulska veza

U sezonama 1955./56., 56./57. i 57./58. druga jugoslavenska liga bila je podijeljena u četiri zone. Prva zona – Slovenija, Hrvatska

Gorka pilula u Koprivnici

Nogometaši Rijeke nisu uspjeli pobijediti u Koprivnici. Da jesu, po prikazanom na terenu, moglo bi se reći da bi to

Krivci u pobjedi

Vjerojatno ne postoji navijač Rijeke koji jučer veći dio utakmice nije igračima i svima oko sebe spominjao užu i bližu