Against modern football?

Against modern football?

   Prije nepune tri sezone, Rijeka je naglo postala konkurentna u sportskom i poslovnom smislu. Publika je u nešto većem broju počela pohoditi stadion pod stijenama Kantride. Ispočetka radi atmosfere entuzijazma oko novog početka kluba, zatim radi imena koja su obukla riječki dres, a koja su donedavno bila nezamisliva u bijelom dresu, te konačno radi igara i rezultata. Potonje je dovelo i do iskoraka u Europi što je od riječkog prvoligaša učinilo društvenu atrakciju i poželjnu socijalnu manifestaciju. Za utakmice Eurolige traži se karta više, a na gostovanja idu ljudi koji do skora nisu imali poveznica s nogometom, no u nastupu kluba van granica Hrvatske vide zgodan način za posjetu inozemnim gradovima i kratko kupanje u valu lokalpatriotizma.

 Svo to vrijeme, navijačka jezgra i najtvrdokorniji simpatizeri kluba negoduju oko navedene mase gledatelja koji ne znaju nabrojati tko je pravio društvo na klupi Alenu Dediću 2011. g., a još više oko toga što isti ne pridonose atmosferi na tribinama. Velike svjetske pozornice kao Santiago Bernabeu, Camp Nou, Old Trafford, San Siro ili Allianz Arena već su duže vremena turistička atrakcija, a nogometnim zaluđenicima diže se kosa na glavi od prizora bljeskalica s mobitela prvih nekoliko desetaka redova. Nitko ne želi da se nogometni stadioni pretvore u kazalište, kažu nam, ali to je na kraju samo pitanje logičnog napretka. Međutim, je li takav napredak poželjan?

Za sve je kriva – lova

Svaki potencijal i svaka iskoristiva imovina predstavlja kapital i zaradu, tako i stolice na tribinama ukoliko postoji kritična masa ljudi koja ih je voljna popuniti za određeni novčani iznos. Tako to barem vide uprave velikih klubova koji popunjavanjem tih mjesta mogu pristojno podebljati kategoriju prihoda u godišnjoj bilanci. Naravno, kako bi se taj kapital dodatno oplodio, ti klubovi imaju i popratne sadržaje koje mogu posjetitelju izvući još pokoju novčanu jedinicu iz novčanika. Navijanje ovdje pada u drugi plan, što i nije za čuđenje obzirom da će 75 tisuća ljudi na jednom mjestu značiti i više nego pristojnu atmosferu sve i da jedina buka koju unisono proizvedu bude ona žvakanja ‘zabave za zube’.

Na našim meridijanima i paralelama situacija je ponešto drugačija. Osim što je zarada od ulaznica i prodaje „merchandisea“ zanemariva stavka u listi prihoda naših klubova, živimo u podneblju koje je nenaviklo na kapitalizam, slabo cijeni vrijednost novca te je naviklo na to da im kao radnom čovjeku pripada – sve. Kako je do pred četvrt stoljeća država i službeno bila majka i otac svim građanima, isti su navikli na činjenicu da imaju pravo na posjete kulturnim manifestacijama, korištenje rekreativnih objekata i uslugu za minorne cijene. Kako se navedena situacija polako mijenja, dolazi i vrijeme da se ljudi naviknu na činjenicu da je odlazak na sportsku priredbu kulturni događaj za koji se izdvaja novac, vrijeme i predstavlja luksuz. Nigdje u svijetu nije toliko normalno i očekivano imati godišnju kartu ili pohoditi svaku domaću utakmicu. Susreti su komoditet na koji se odlučuje nekoliko puta godišnje i biraju se najatraktivnije prigode. Istini za volju – koliko ljudi gleda sve filmove u kinu, ili ima pretplatu za cijelu kazališnu sezonu?

U kapitalizmu se plaća - sve

U kapitalizmu se plaća - sve

            Pojam koji se neizbježno pojavljuje je i navijački elitizam. Ljudi oduvijek vole biti pripadnici ekskluzivnih društava, a u njih ne puštaju nikoga bez duge liste referenci. I sami navijači se međusobno dijele na ‘prave’ i ‘pravije’, pa kako onda ne bi i ostatak puka koji se igrom slučaja nađe na tribini? Na stranu sociološko-fenomenološka strana ove situacije, no ona nije nužno loša. Štoviše.

  Rijeka neće nikada moći pristupiti skupini elitnih europskih klubova. Novac pokreće svijet, ali novac također ima tendenciju lijepiti se na poželjne udavače. Klubovi koji nisu barem posrnuli dio svjetske elite teško će privući dovoljno bogato ulaganje ili mecenu koji bi ih vinuo u sam svjetski vrh. Chelseaju i Manchester Cityu, debelo iznadprosječnim premierligaškim klubovima, trebalo je poprilično vremena, Paris Saint-Germainu višestroko veća ulaganja, a o projektima kao što su Anzhi Mahackhala ne treba niti pričati. Također, vrlo teško će se u ovo doba dogoditi da ‘mali’ klub osvoji prestižno europsko natjecanje, kao ni da takav klub u ranim fazama natjecanja izbaci primjerice Real ili Juventus. Nije se događalo ni u romantičnija vremena…

Dani ponosa, slave i - prošlosti

Dani ponosa, slave i - prošlosti

Svijet se sve brže dijeli na iznimno bogate i iznimno siromašne, no u slučaju nastavka stvaranja ovog jaza u nogometnom svijetu, uskoro neće biti dovoljno klubova za popunjavanje UEFA-inog mezimca – Lige prvaka. Ukoliko veliki klubovi putem svoga razvoja pojedu manje klubove, ona neizbježna ‘niža kasta’ klubova koje vidimo po zastavama najelitnijeg europskog natjecanja, postati će neatraktivna i nekonkurentna. Uz ‘prvoklasne’ Real Madrid, Manchester United ili Bayern Munchen, te ‘drugoklasne’ Borussiju Dortmund, Napoli ili Valenciju – tko će popuniti preostali dvoznamenkasti broj natjecanja po skupinama? Zgaze li se racionalno poslujući klubovi, mogli bi gledati polarizirano natjecanje europskih ‘dream teamova’ i topovskog mesa u vidu klubova poput Dinamo Zagreba ili Partizana.

Razbijanje iluzija

Stvari se u zbilji slažu ponešto drugačije. Kako je neizbježna činjenica da je novac pogonsko gorivo čovječanstva, nije teško zaključiti da se njime mora pametno gospodariti. Ako ne posjedujete naftno polje ispod terase ili jako bogatog djeda šeika, velike su šanse da ćete morati limitirani budžet pametno potrošiti i natjerati ga da odradi dio posla koji vi ne možete. Potrebno je što hitnije se odreći iluzija grandioznosti tipičnih za ovo podneblje i prihvatiti svoje mjesto u donjem ešalonu vrhunskog europskog nogometa. Ako svoje prilično visoko podignute nosove prisilimo proviriti kroz vrata iza kojih se skrivaju ostali klubovi tog društva, mogli bi vidjeti simpatičnu ekipicu. Viktoria Plzen, Braga, BATE Borisov, Anorthosis, Maribor, Young Boys Bern, Copenhaegen, Ludogorets… Društvo za koje smo se donedavno (potpuno neosnovano) kleli da smo daleko iznad njega, ali i društvo za koje smo donedavno (potpuno osnovano) bili svjetlosnim godinama iza.

Ima li tu mjesta za mene…

Možda nikada nećemo biti prvaci Europe niti gledati epska natiskivanja 20 tisuća ljudi na stadion kapaciteta 12 tisuća, no možemo postati respektabilan i samodostatan klub zbog kojega nikom neće biti svejedno nađu li se u istom ‘loncu’ u ždrijebu. Navike će se morati promijeniti, kao što će se morati promijeniti ako ne želimo postati Hrvatska 2015 d.d., ali u tome je uostalom čitav problem našeg malog komadića zemlje na međi Balkana, srednje i južne Europe. Oduvijek se rađe kupamo u staroj slavi uz mitomanska prisjećanja, nego što idemo naprijed, no uz strukturu ljudi oko NK Rijeke, kao i strukturu stanovnika oko Rijeke, vjerujem da se konačno može poslovati po opstojnom i prokušanom europskom modelu koji zauzvrat samo traži mrvicu realnosti i suvremenosti.

 Dr. Karajlić nam je još 1987. godine rekao da para pokreće svijet. Bio je u pravu. Isto tako je rekao da ta ista para ne može kupiti iskrenu raju. Još jednom je bio u pravu, a ‘pravi’ navijači će pravu raju naći i među dvije tisuće ljudi u kišno popodne dok Tarik Cerić preokreće rezultat protiv Croatie Sesvete, i među 12 tisuća ljudi dok se tinejdžer iz susjednog sjedala slika za twitter s utakmice protiv nekog od europskih giganata.

Autor: A. Bučić

 

 

 

Komentari

komentari


Related Articles

Finale prije finala: Rijeka protiv Dinama u polufinalu Kupa

U podne su u prostorijama HNS-a u Ilici izvučeni parovi poluzavršnice Kupa Hrvatske. Tako je sada poznato da će Rijeka obranu

Rijeka stopama Opatije: Dolazi Zagreb

U sklopu 10. prvoligaškog kola, prvog kola drugog (od četiri) ciklusa, u subotu, s početkom od 19h, na Kantridi se

Iznenađenja su obilježje skupina

Završena je grupna faza Svjetskog prvenstva u Brazilu. Bilo je puno dobrog nogometa, senzacionalnih rezultata i ispadanja. Neke su pak