MOGU LI MATEI I GAVRANOVIĆ NADMAŠITI TOMASOVA, BALAJA I BEZJAKA?

04 velj., 2016 by L. Stojčić

Print this article Font size -16+

Prijelazni rokovi nikada nisu dosadni, no ovaj kojeg smo (jesmo li?) zaključili potpisom mladog Rumunja Florentina Mateija, te prodajom pouzdanog Ivana Vargića u Lazio teško će se nadmašiti. Pripreme Rijeke u Dubaiju i na kampu Rujevica predmet su jednog drugog teksta, u ovome ćemo se zadržati na dva „najatraktivnija“ nova člana bijele svlačionice, već spomenutog Florentina Mateija, te švicarskog golgetera hrvatskih korijena, Maria Gavranovića.

Predstavljanje Florentina Mateija na poluvremenu pripremene utakmice s Rudarom iz Velenja, pompa koja je dignuta pri njegovom potpisivanju, imena klubova koja su spomenuta u njegovom kontekstu, sve to predstavlja jedan zaokret u dosadašnjoj „tihoj“ politici HNK Rijeke. Igrači i dalje dolaze „ispod radara“, baci se patka da se traži, primjerice Bugarin, a Mance osvane u Švedskoj, no značajna promjena je pri „marketingu“ igrača u trenu kada on postane igrač Rijeke. I to je dobro, to je još jedan vid pozicioniranja Rijeke na europskom nogometnom nebu na koje se je uspela metorskom brzinom pobjedom nas Stuttgartom, ali i ponavljanjem plasmana u Europa League narednu godinu. Europa nas je upoznala, no potrebno joj je konstantno podsjećanje da na rubu europskog neba sija jedna nova, jarka zvijezda. Osim rezultatskog uspjeha, kao i načina na koji je Rijeka u rekordnom roku sagradila kamp i zamjenski stadion (a svi se nadamo da će tako biti i sa izgradnjom stadiona pod svetim stijenama), tu je i jačanje igračkog kadra provjerenim kvalitetama i potencijalima u usponu. A takve kupovine treba i naglasiti da odjeknu sve do Aberdeena. Upravo to se je počelo raditi u ovom prijelaznom roku.

Potpisima Maria Gavranovića i Florentina Mateija nije se puno odstupilo od politike HNK Rijeke. Politike koja zbog racionalnog poslovanja (i ograničenog „bađeta“) ne dozvoljava kupovinu trenutnih „marki“, već je potrebno okrenuti se rekovalescentima, igračima na rubovima svojih ekipa, ali i mladim igračima željim za iskorakom u svojim karijerama. Ipak, treba imat na naglasiti da ova dva igrača ne predstavljaju preveliki zaokret u kupovinama iz nekih prethodnih rokova, te se ne probija „bađet“. Dovoljeno je povući paralelu sa Marinom Tomasovim, Bekimom Balajem i Romanom Bezjakom, igračima slične igračke sudbine koji su igračima Rijeke postali bez fanfara koje su pratile Mateija i Gavranovića.

Marin Tomasov (1987.) došao je pred godinu dana praćen skepsom brojnih navijača kao igrač koji je tavorio na tribinama kluba sa dna druge njemačke lige. Svi su se sjećali mladog dečka za Pašmana za kojeg se je otimalo pola Europe, a završio je u Hajduku. Put poslije je bio strmoglav. Povratak u Zadar, slabe ili nikakve partije u Njemačkoj? „Šta će nam on?“ To je bilo najčešće pitanje koje se je postavljalo na Kvarneru, pogotovo u svjetlu odlaska miljenika publike, Zorana Kvržića, u Speziju. Kek i njegov team su vidjeli potencijal tog momka koji vraća sa kamatama. Nije mu trebala niti prilagodba. Odmah eksplozija (koju smo dugo čekali od jednog drugog krilnog igrača koji je završio na turskim marginama). 15 susreta, 7 golova i 2 asistencije u proljetnom dijelu sezone 14./15., te potvrda u jesenskom dijelu ove sezone gdje je sa 12 asistencija prvi asistent lige (duplo više od prvog pratitelja), te 5 pogodaka što njegov prvoligaški total u bijelom dresu dovodi do 12 pogodaka i 14 asistencija u 36 susreta. Jako lijepo od jednog „otpatka“. Bilo bi i više da se toliko puta nije ispriječilo „drvo“.

U isto vrijeme kada je došao Tomasov, Rijeka je potpisala još dva igrača. Prvi, Bekim Balaj (1991.) došao je iz Praga odmah, dok smo drugog, Romana Bezjaka (1989.), čekali do kraja sezone kada je došao bez odštete iz Ludogorca. Odšteta za Balaja kreće se negdje u rangu one Gavranovićeve. Oko pola milijuna eura. Standardna Rijekina odšteta rekli bi smo. I Balaj je došao potiho, više poznat po sceni na beogradskoj Marakani po kojoj su ga navijači Rijeke prozvali „Dron“, nego po nogometnom „čuvenju“. I on je imao karijeru u kojoj je lutao, tražio svoj put kroz mnoge klubove dok Kek u njemu nije pronašao ono što je tražio. 34 prvoligaška susreta, 16 golova, 3 asistencije (15, 9, 2 na proljeće, 19, 7, 1 na jesen). Respektabilno. Spominjao se i interes njegovog sunarodnjaka Tare, sportskog direktora Vargićevog Lazija. Ne bez razloga. Bekimov partner u napadu je prošlog ljeta postao Roman Bezjak, koji je bugarsku provinciju zamijenio plavim Jadranom. 11 golova i jedan asist u 18 susreta. Drugi je strijelac lige iza Ilije Nestrovskog. Unatoč pedigreu koji je imao i on je došao tiho kao i njegovi kolege iz napada. Tri igrača za koje je plaćeno oko pola milijuna eura (manje nego za, primjerice, Filipa Bradarića) su postala najjači trozubac HNL-a koji su u jesenskom dijelu prvenstva kumulativno zabili 23 pogotka, te asistirali 14 puta.

Ove sezone su nam pristupila dva zanimljiva igrača, već spomenuti Florentin Matei (1993.), te Mario Gavranović (1989.). U njih je uloženo malo više nego u ova tri igrača. Dosadašnje igračke sudbine su im slične, no na njih je, načinom na koji su predstavljeni, stavljen veliki teret očekivanja riječke publike. Matei je predstavljen kao „novi Hagi“, uz njegovo ime su se spominjali klubovi koji igraju u najjačim europskim ligama, a 23 minute i 22 sekunde njegovog videa na Youtube-u su zaludili Kvarner. No kada se malo dublje pogleda njegov pedigree, on je igrač koji je tek uhvatio kontinuitet igara nakon što je, kao mladi igrač, previše lutao (Steaua, Cesena, brojne neuspjele probe), a tek u Volynu se počeo ispravno razvijati. U protekle dvije sezone u ispodprosječnom ukrajinskom ligašu je sakupio 38 nastupa, a zabio je 4 pogotka. Tek prošle jeseni postaje ključni igrač svoje ekipe, te u 15 susreta zabija 6 golova (od toga 4 sa 11 metara) i 4 puta asistira. Gavranović je došao s etiketom reprezentativca Švicarske i igrača Schalkea. Istina, bio je to u svojoj karijeri, no točnije bi bilo da je to dečko koji je zadnju godinu i pol, od ozljede koju je dobio na SP u Brazilu, igrao za dosta slabi Zurich (u rangu sa Luganom za koji igraju bivši igrači Rijeke N. Datković, Pušić i Čulina), te tamo zabio 3 gola, uz 3 asista u 16 susreta ovu jesen. Manje od, primjerice Čuline u istoj ligi. Čista usporedba dva pridošla igrača s našim jesenskim trozupcem daje ove brojke: Tomasov/Balaj/Bezjak 23, 14 – Matei/Gavranović 9, 7. Upravo zbog tih brojki, ali i činjenice da su ovo novi igrači u ekipi koja je već uigrana, ne treba biti pretjerano težak u kritikama ako Matei i Gavranović ne pruže one igre koja se možda od njih očekuje.

Kada se sudi ove igrače imajte na umu da mi nismo kupili “novog Hagija”, niti reprezentativca Švicarske sa SP u Brazilu iz Schalke-a. Mi smo kupili Mateija koji je nakon lutanja proigrao i potencijalno nam može predstavljati veliko pojačanje i Gavranovića koji je nakon ozljede krenuo praktično od nule. Obojicu smo kupili relativno jeftino i obojica mogu postati ogromna pojačanja, te su prepoznali Rijeku i Keka kao ambicioznu sredinu u kojoj to mogu postići. Razlika između njih i Balaja, Bezjaka i Tomasova nije velika. Mi nismo kupili Bezjaka iz Lige Prvaka ili Tomasova koji je dominirao u Hadjuku, nego rekovalescenta (Bezjaka) i igrača s tribine drugoligaša (Tomasova), te Balaja koji, kao i Matei, godinama nije opravdavao svoj talent. To je veličina ove Rijeke, Rijeke koja je došla od toga da je odbijaju (i preveslaju) prosječni igrači iz Serie B do toga da je postala poželjna destinacija gdje se radi ozbiljno i iz koje se može napredovati u jači klub i zaraditi poziv u reprezentaciju. Rijeka je postala klub zbog kojeg se odbijaju klubovi zvučnijih imena. Mnogi su to prepoznali, Kramarić, Tomečak, Vargić, a neki nisu. Na njihovu nesreću. Pružano im je mnogo, nekima i više nego što su zaslužili svojim odnosom prema klubu.

I nemojte smetnut s uma da nam je na udici bio još jedan mladi igrač, igrač oko kojega se nije radila tolika halabuka, a koštao bi duplo više od Mateija i Gavranovića da je došao. Taj je odabrao jednu drugu destinaciju i sretno mu bilo. Dojam je da bi u Rijeci više postigao.

A Mateiju i Gavranoviću nemojte suditi prema načinu na koji su predstavljeni, to je ipak predstava koja je usmjerena na neke druge adrese (kao, uostalom, i pripreme u Dubaiju). Dajte im šansu kao Tomasovu, Bezjaku i Balaju. Ne moraju nadmašiti Bezjaka, Balaja i Tomasova. Neka budu u pola dobri kao oni, još jednom je struka napravila čudo.

IGRAČ, KLUB, NASTUPI U LIGI, MINUTAŽA, GOLOVI, ASISTENCIJE, MINUTE PO GOLU

2013./14.

Marin Tomasov – Munchen 1860, 2. BL, 15, 602′ 1, 1, 602′

Bekim Balaj – Jagiellonia, 1. poljska liga, 31, 1548′, 7, 5, 221′

Roman Bezjak – Ludogorets, 1. bugarska liga, 31, 1978′ 13, 1,  152′

Florentin Matei – Volyn, 1. ukrajinska liga, 18, 1210′, 2, 1, 605′

Mario Gavranović – Zurich, 1. švicarska liga, 31, 2427′, 13, 5, 187′

2014./15.

Marin Tomasov – Munchen 1860, 2. BL, 10, 358′ 0, 0, – / Rijeka, 1. HNL, 15, 931′, 7, 2,  133′

Bekim Balaj – Slavia, 1. češka liga, 13, 632′, 3, 1, 211′ / Rijeka, 1. HNL, 15, 1317′, 9, 2, 146′

Roman Bezjak – Ludogorets, 1. bugarska liga, 15, 868′, 2, 1, 429′

Florentin Matei – Volyn, 1. ukrajinska liga, 20, 1542′, 2, 0, 771′

Mario Gavranović – Zurich, 1. švicarska liga, 11, 491′, 1, 0, 491′ *ozljeda križnog ligamenta

2015./16. (jesen)

Marin Tomasov – Rijeka, 1. HNL, 21, 1657′, 5, 12, 331′

Bekim Balaj – Rijeka, 1. HNL, 19, 1215′, 7, 1, 174′

Roman Bezjak – Rijeka, 1. HNL, 18, 1412′, 11, 1, 128′

Florentin Matei – Volyn, 1. ukrajinska liga, 15, 1309′, 6, 4, 218′

Mario Gavranović – Zurich, 1. švicarska liga, 16, 898′, 3, 3, 299′

Komentari

komentari

L. Stojčić

More articles by L. Stojčić