Moja Rijeka, moja obitelj!
by D. Skočilić | 30/04/2014 15:31
Obitelj
Svako od nas ima svoju obitelj, ženu (muža), djecu, oca, majku, braću i sestre, none i noniće, ali svi mi osim ove obitelji dio smo i jedne druge obitelji. Naša druga obitelj je naš klub, naš dom je naš stadion i kao takvi smo svi skupa zajedno u jednoj posebnoj i neraskidivoj vezi. Ta veza je nešto drukčije, nešto posebno i oni koji nisu dio toga ne mogu razumjeti našu povezanost, ljubav, vjernost. U našoj obitelji kao i u svakoj drugoj ima svakojakih likova, događaja i dogodovština, dobrih i loših, tužnih i veselih. U njoj postoji njurgavi stari nonić sa centralne tribine koji nakon dva loša dodavanja viče „vadi ga van!!!“. Postoji i onaj drugi, dobri i dragi nonić koji si misli „ma dobroj, bit će bolje drugi put, ala homo ča popit“. Djeca su kao i u svakoj drugoj obitelji najveće veselje, u našoj obitelji to je Armada. Kao što svi znaju ona je ponos našeg kluba, čuvar ovog grada, premda kao i sva djeca koji put nestašna, ona je svima nama u srcima i bez nje sve ovo ne bi imalo previše smisla. U svakoj obitelji pa tako i u našoj ima dobrih i loših dana ali smo uglavnom složni i zajedno prolazimo kroz sve. Katkad u naš dom dođe i pokoji zločesti susjed koji bi se svađao i dokazivao „čiji je veći“, koji bi rušio i palio naš dom, takvi nas na Kantridi nisu niti će nas ikada nadglasati, a najbolje ih se ušutka sa nekoliko komada u njihovoj mreži. Igrači su u neku ruku također naša djeca, oni se u klubu rađaju, s klubom rastu i razvijaju se ali ga i napuštaju odlazeći u „veće“ i jače. Dolaskom boljih vremena djece je svakim danom sve više a odlazaka, barem onih pošto poto, će biti sve manje. Međutim rijetkima su oni pravi, kako bi rekli ljudine koji klub nose istinski u srcu, mi kao njihova braća to osjetimo, oni su povezani s nama i uvijek će biti uz nas ma gdje god da igrali, uvijek će biti dio obitelji.
Stadion
Naš dom, naša Kantrida je dom za koji smo vezani od trenutka stupanja u obitelj i tko jednom useli ne razmišlja o preseljenju. Kantrida nije samo stadion već je živo biće koje diše i čije srce kuca u ritmu s našima, otac mu je stijena a majka more. Ovaj stogodišnji starac je umoran od godina i nogu što su ga pregazile i uskoro odlazi na zasluženi počinak. Odlazak ne znači da će s njim otići i njegova duša, to se jednostavno ne može dogoditi jer njegova duša je u svima nama i zajedno s nama odlazi u besmrtnost. Novi stadion nositi će nove uspomene, nove pobjede i nova veselja a onaj djelić iskre koji je u svima nama spojiti će se ponovno i udahnuti mu život. Prije odlaska, naš starac je zaslužio da se dostojno oprosti, već sada je za njim sezona za povijest a kao šlag na tortu bi bilo podizanje Važa podno punih stijena, energija bi bila nemjerljiva.
Emocije
Ja se osjećam kao dijete kluba, sa svojom braćom i sestrama godinama stojim na zapadnoj strani. Prošli smo moja braća i ja puno toga, pratili klub po cijeloj domovini, Europi, zajedno se veselili, uživali u pobjedama, utapali tugu u porazima. Nikada, ali baš nikada nismo okrenuli leđa svome klubu, stajali uz njega kad je bilo najteže, uvijek čekajući bolja vremena, čekajući nikada nedosanjani san, san koji je svakim danom sve bliže i bliže. Suze nisu dolazile samo u porazima, nemali broj nas nije izdržao a da ne pusti suzu kod onih povijesnih 2:2. U tom trenutku cijelo tijelo ispuni osjećaj ponosa, istovremeno osjećaš veselje zbog uspjeha i svu tugu nakupljenu sa onih utakmica kada si prokisao dolazio doma i jednostavno ne možeš odoljeti a da ne pustiš suzu, suzu koja ispire svu tu bol koja je čučala negdje u dubini. Nisu to bili prvi a definitivno ni posljednji takvi trenuci koje ću doživjeti s Rijekom. I sada dok ovo pišem, kada se duhom vratim na Mercedes Arenu, prođu me trnci kroz čitavo tijelo. Emocije su ogromne, u nebrojenim razgovorima s prijateljima koji ne prate sport ili nogomet, barem ne na način kao ja i moja okolina, pokušavam im objasniti što znači voljeti klub, što znači veseliti se pobijedi, plakati u porazu. Gledaju me i čude se o čemu ja pričam, ne razumiju kako jedna sporedna stvar može imati toliku ulogu u nečijem životu.
Postao član obitelji
Na stadion sam prvi puta kročio tamo negdje 95-te, kao klinci smo se prikrpali starijima u auto i pobjegli u Rijeku na utakmicu, bez da starci znaju. Bili smo prestrašeni, kao da smo s Marsa pali u onu gužvu, masa ljudi na ulazima, svi se deru, viču, guraju, vjerojatno mi zbog svega toga nije ni ostalo u sjećanju koja je to točno utakmica bila. Stali smo naravno odmah na vrh kopa i onda se dogodilo to, krenula je pjesma, navijanje od prve do posljednje minute i postao sam dio obitelji, mali komadić iskre je ušao u mene i od tada smo zajedno. Uoči svake utakmice ispuni me osjećaj pripadnosti, zajedništva i kako dolazim sve bliže i bliže stadionu taj osjećaj je sve jači. To je ona naša veza i naša zajednička energija koju prenosimo jedan na drugoga i kada smo zajedno svi smo jedno.
Kroz priče kojima ćemo se družiti nadam se da ćemo zajedno proživjeti doživljaje sa zapadne strane, podijeliti svoje osjećaje veselja i tuge. Svi vjerujemo u velike stvari pred nama ali nećemo žuriti, tražiti uspjehe preko noći. Uz klub smo godinama i biti ćemo tu jer kao i u pravoj obitelji tu smo i u dobru i u zlu. I zato – Hoću Ri!!!
Fotogarafije preuzete s: www.nk-rijeka.hr
Komentari
Source URL: http://www.hocuri.com/moja-rijeka-moja-obitelj/