More negativnosti i kap optimizma

05 pro., 2015 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

Uvijek je najteže pisati pametno nakon predstava u kojima naš klub odigra utakmicu poput jučerašnje u Zaprešiću. Emocije su jake, kao i uvijek kada igra momčad za koju živimo i zbog koje trošimo toliko živaca. Nije Rijeka uspjela ni u trećem pokušaju probiti obranu “diva iz predgrađa” i uzeti nešto više od boda, a najgora je činjenica da ništa više od boda nije ni zaslužila.Trošiti riječi na onu, sve samo ne nogometnu predstavu je uzaludno, zato valja više riječi i slova potrošiti na one koji kažu da “žive” za Rijeku i “dišu” s njom. Iako svatko ima svoje mišljenje i emocije, svatko svoju verziju ljubavi prema klubu, više manje možemo reći da su navijači Rijeke najčudnija sorta ljudi po kojima bi se mogli snimiti dokumentarni filmovi na temu psiholoških događanja mase.

Iako smo se kroz klupsku povijest navikli na sredinu ili dno ljestvice te posebno u posljednjih dvadesetak godina utakmice pred manje od 1500 gledatelja, odjednom smo (u većini) postali rulja koja neporaženoj vodećoj momčadi lige i prvaku polusezone nakon remija u gostima “jebe majku” na društvenim mrežama, na raznim portalima i u ćakulama po riječkim kafićima. Natpisi poput: “Sramite se”, “Treba vam svima majku jebat”, “Sramota”, “Maknut pola igrača i trenera” su odraz ničega drugoga već nekakvih frustracija navijača kojima je teško naći uporište. Tim više je situacija nonsensna kada se radi o tome da je momčad koju proklinjete ujedno i vodeća momčad prvenstva. Vaša momčad. I svima je kristalno jasno da je momčad u lošijoj fazi i da posljednje dvije gostujuće utakmice nisu bile “reprezentativne” i na nivou vodeće momčadi, ali to nije razlog niti alibi da se od “šampiona” rade “pičkice”, “curice” i “idiote kojih treba biti sram”.

Pokušavam si zamisliti navijače Leicestera koji smjenjuju trenera i vrijeđaju igrače dok im je klub na prvom mjestu, ali mi ne ide. Ili pokušavam u glavi složiti film u kojem navijači Napolija viču i pišu “sramota” dok im klub gleda na ostatak lige s prvoga mjesta Serie A. Stvarno mi je teško takvo nešto projicirati. Prošli su mnogi navijači Rijeke sito i rešeto s ovim klubom i dobro prepoznaju kada momčad zaista zaslužuje epitete kao one koje je dobila jučer. A ti trenuci su ostali u 2012. godini i sramotnim porazima po Vinkovcima i sličnim mjestima začinjeni ćevapima i kojekakvim sporadičnim glupostima. Sada se nalazimo miljama od takvi predstava i takvih epizoda ali je užanca ostala ista. Uspoređivati te dvije situacije je nemoguće, ali imaju nešto zajedničko. Nevjerojatnu ogorčenost prema igračima i treneru.

Riječani su posebni u svakom pogledu ali da takva psihoza može vladati među skupinom ljudi koja umjesto da napuni malenu Rujevicu i živi u euforiji vodeće momčadi, čeka krivi korak kako bi prosuli sav svoj gnjev po igračima, treneru i klubu koji im je do jučer bio najbolji klub u zemlji, a možda i šire.

Razočaranje je prisutno u svakome kome je stalo do bijeloga dresa ali zbog jednog remija i lošije igre raditi takve drame i performanse te odustajati od naslova prvaka i zazivati smjene u klubu je žalosno. Naša Rijeka je i dalje prva u ligi. Vodi ispred Dinama i Hajduka. Vjerujem kako bi to trebala biti sama po sebi dovoljna činjenica za bezuvjetnu podršku i guranje naprijed, a ne vrijeđanje momčadi kojoj se prije samo tjedan dana skandiralo “Šampioni”. Neka se sve posloži i neka Rijeka dogura u ovom ritmu do zadnjega kola kada će i ovakav remi biti dovoljan za naslov prvaka. Hoćete li i onda prosuti žuč ili će te licemjerno slaviti sve te igrače i trenera Keka?

Da, slažem se da je nogomet emocija. Slažem se da ponekad kažemo nešto što ne mislimo, ali se to navijačima Rijeke učestalo događa. Zašto? To je već pitanje za psihologe. Dok bi u jednom Osijeku “muda prodali” da su tu gdje se nalazi naša Rijeka, navijači iste odašilju silno nezadovoljstvo. Žalosno je to sve čitati i progutati svu tu negativu koju smo sami sposobni stvoriti. Minirati se iznutra. Naravno da nije sve divno i krasno i da je Rijeka odigrala lošu utakmicu. Sve je to svima jasno, ali to je nogomet, to je sezona u kojoj momčad ima svoje uspone i padove. Ako se osvrnemo na početak sezone kada smo se nalazili na 8. mjestu lige i ispali od sasvim prosječnog Aberdeena možemo se sjetiti slične psihoze i potpuno istih natpisa i komentara razočaranih navijača. Tada je to bilo donekle i razumljivo, jer se nakon savršenih priprema očekivalo ipak nešto više. A sada u trenutku kada je Rijeka lider i jedna od rijetkih europskih momčadi bez poraza uz trenera kojem ugledni Four Four Two dodjeljuje titulu trećeg najboljeg stratega na starom kontinentu, mi možemo iz komentara navijača iščitati opće nezadovoljstvo ili da tako kažem, ogorčenje zbog lošeg rezultata i slabe igre Zaprešiću. Naravno da svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali amplitude od “šampiona” do “umišljenih curica” su zaista nevjerojatne pogotovo ako se radi o samo 6 dana razlike. Do jučer se Kvarner bijelio od kolektivnog svršavanja po pobjedama nad Hajdukom i Dinamom, a danas, samo tri tjedna kasnije se crveni od srama zbog remija u gostima s Interom. Zaista nevjerojatna situacija.

Dolazi stanka gdje će se momčad ponovno posložiti, gdje će se dovesti nužna pojačanja i onda Rijeka kreće u finalni šprint po naslov prvaka. A do tada počnite voljeti Rijeku i živjeti s njom na način da ekipa i trener nisu ispušni ventil za određene frustracije. Dođite na stadion i napunimo malenu Rujevicu. Jer je poluprazan stadion na utakmicama Rijeke ipak veća sramota od remija u predgrađu Zagreba.

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović