Mrav na vrbi, cvrčak na smrči

by Hoću Ri | 29/10/2014 12:21

Sreća nam je, svima,  glavni cilj u životu. Sve što radimo, sve o čemu razmišljamo i čemu se nadamo, može se svesti pod jedan zajednički nazivnik – osjećaj sreće. No, ipak, ima nešto duboko usađeno u ljudsku prirodu, neka univerzalna greška kojoj se rijetki mogu oduprijeti i kojoj svi, barem jednom u životu, dopustimo da izađe na površinu i ostavi svoju masnu, smrdljivu mrlju na našoj duši. To je ona greška koja nas tjera da sreću tražimo tamo gdje počinje tuđa nesreća i da svoje grijehe pometemo pod tuđi tepih.

Zbog te iste greške ćemo, kada nismo zadovoljni onime što vidimo gledajući kroz vlastiti prozor, zaviriti kroz susjedov , tek toliko da se uvjerimo da ni kod njega pogled nije savršen. Ne čudi, stoga, što kroz riječki prozor, u zadnje vrijeme, vire mnogi znatiželjni pogledi koji traže neko prljavo rublje. Pa onda, kada ne nađu ništa ružno, poput običnih seoskih tračara izmišljaju priče o riječkoj ljepotici koja se podaje nekim Talijanima i Zagrepčanima za šaku eura. Znaju te ocvale seljanke, koje su protratile svoje životne prilike, da u tim pričama nema istine. Ali zašto bi drugi uživali kad one ne mogu? Htjele bi, te sitne duše zlog jezika, da i njih ponekad posjeti neki zgodni stranac i unese im malo radosti u život. Htjele bi, ali ne žele priznati.

Sjetit će se ta četa botaničkih, forenzičkih i moralnih autoriteta svake godine prebrojavati vrbe i krvna zrnca po Rijeci i široj okolici. Njihova će inkvizicija prokazati sve one koji svoje hrvatstvo ne mjere mržnjom prema drugima, koji sramote Hrvatsku normalnim navijanjem i koji stolice na stadionima koriste samo za sjedenje, a ne i za gađanje drugih. Zavirit će, ti financijski stručnjaci, i u riječki džep, zavidno upirući prstom u te silne novce kojima Rijeka raspolaže i koji su jedini razlog njezinog sadašnjeg uspjeha. S podsmijehom će, ti nogometni stručnjaci, komentirati činjenicu kako Rijeka ima sreće u ždrijebu koji ju smješta u lake skupine s nogometnim liliputancima poput Seville, Lyona i ostalih.

Cvrčat će, ti cvrčci-hrvatine, na čvoru svoje, nekad ponosne, a sada osušene poljudske smrče. Gledat će s visoka na te marljive riječke mrave koji neumorno, po Hrvatskoj i Europi, skupljaju bodove i simpatije te ih nose u svoj mravinjak na Kantridi. Ovi će, čistokrvni hrvatski kukci, saditi vrbe i prolijevati krvna zrnca, sve kako bi mravima zakrčili put. Neće se, pritom, sjetiti da i sami siđu sa svojih ogoljelih grana pa počiste korijenje svoje trule smrče. A kad dođu zime, nogometne i kalendarske, mrave će okriviti što su im pokupili svu hranu.

U blatu i mulju hrvatskog nogometa, o kojem se stalno priča, ne zapinje se samo tako: ili svojevoljno ugaziš u njega ili nesmotreno ušetaš u tu smrdljivu zemlju dok ti je pogled usmjeren u susjedovo dvorište. S ponistre se vidi Šolta, vidi se i Kvarner, ali se ne vide škovace ispred svog portuna. Nitko ne želi, čak ni sotto voce, priznati svoje greške. A kad te zavist i ljubomora u potpunosti zaslijepe pa počneš lupati glavom u zid zdravog razuma, čini ti se da se u nekom čudnom mraku boriš kontra neke čudne sile. Mrave, dok god su tako marljivi, ne treba ništa brinuti. A cvrčke? Zima dolazi – pametnom cvrčku dosta.

Autor: I. Iskra

Komentari

komentari

Source URL: http://www.hocuri.com/mrav-na-vrbi-cvrcak-na-smrci/