Neosvojiva tvrđava

Unai Emery, Bask na mjestu trenera Seville, vjerojatno se osjećao poput navedenih s početka teksta. Spremio je svoje trupe za još jedan pohod u nepoznato područje. Misija je bila samo jedna, lagano pokoravanje protivnika, uz minimalne žrtve, ako se netko uopće bude i usudio pružiti otpor. Povratak bez punog plijena bio bi katastrofalan, više zbog statusa u vlastitoj zemlji, nego li što bi to ugrozilo daljnja nova osvajanja.

Pristala je španjolska galija u Kvarnerski zaljev, kapetan Emery obratio se lokalnom puku s kratkim priopćenjem kako cijeni sva njegova dotadašnja ostvarenja, no da isto tako i on želi svoj plijen. Ne dio, već sve. Poslao je skoro sve svoje najbolje vojnike na bojno polje, vjerojatno računajući da će sama njihova pojava, sjaj oklopa i izvješene medalje i odlikovanja zaslijepiti protivnika, koji će se bez borbe dati pokoriti, spustiti oružje i predati plijen.

No Kantrida je tvrđava, utvrda koja godinama nije pala pod stranim osvajačima. Doduše, ovo je bio protivnik s kakvim se zidine nisu susrele od tamo davne 1984. godine pa su mobilizirane sve snage. Ma koliko se nadali da će i ovaj put uspjeti ostati neosvojeni, domaćini su itekako bili svjesni snage protivnika i ako već padnu, neka osvajač barem bude milostiv. No bez borbe, do posljednjeg vojnika, tvrđava se ne predaje. I bi tako.

Španjolci su započeli bitku opsjedanjem domaćina. Nisu to bili žestoki napadi, katapulti su mirovali,sitno naoružanje je djelovalo, izgladnjivanje domaćina, bio je cilj osvajača. General Kek rasporedio je svoje trupe u obrambenu formaciju, a Kramarića je slao u izvidnicu u protivničke redove. No, jedna zaboravljena vrata, most koji je ostao spušten, bilo je dovoljno da protivnik upadne u utvrdu i nanese gubitke domaćinu. Gubitke, ne i poraz. Tu Emery čini pogrešku, pada u samodopadnost, podcjenjuje domaćina i misli da je svemu kraj.

U nastavku bitke Rijeka pokazuje jedno lice koje još nije u novije doba, od kada nastupa u EL. Odlučna da ovu bitku ne želi izgubiti, ne želi ni pat poziciju, već pobjedu! Uz borbene pjesme sa Zapada kreću u juriš, zadaju prvi, a potom i drugi udarac protivniku. Španjolci su šokirani, ne vjeruju da se ovo događa njima, tamo u nekoj… Rijeci. Rijeka nije stala ni nakon dva udarca, čekao se konačni zamah mačem i pokoravanje osvajača. Stojeći tako s isukanim mačem iznad ležećeg protivnika, trenutak u kojem razmišljaš da si porazio velikog, najvećeg, malo se zaneseš, oklijevaš da mu zadaš konačni udarac. Taj trenutak razmišljanja, oklijevanja, već umornih ratnika, bio je dovoljan da se protivnik vrati u život i pobjegne.

Španjolci vraćaju svoj brod u domovinu više prazan nego li pun. Mogu slaviti nakon svega što su izvukli živu glavu. Oni će svoje riznice i tako napuniti na nekom sljedećem pohodu, a nama ostaje žal za nečim što smo imali. No to je trenutno. Naša tvrđava je i dalje neosvojiva, na noj se i dalje vije plavo-bijela zastava. Umorni ratnici liječe rane, spremni da dočekaju još jednog osvajača koji će doći. Ali svaki sljedeći će dolaziti sa sve većim oprezom, neki će pokušati i zaobići Kantridu na svom putu. Glas o jednom zaljevu i nevjerojatno čvrstim zidinama sve se više širi i izaziva respekt. Ova bitka se može nazvati pobjedom, jer ona to i jest.

Možda se nećemo naći u proljetnim bitkama, no tko zna. Ako i bude tako, ovakva borba treba biti na ponos svima nama, i primjer da treba vjerovati, uvijek vjerovati. Podcjenjivanje je zaj… stvar, a nas redovito podcjenjuju. Neka nastave. A te naše pogreške i darivanja već ćemo s vremenom ispraviti. Borili smo se protiv Seville, lanjskog osvajača EL, pokazali respekt i poštovanje, no ne i strah.Španjolci će imati o čemu razmišljati, analizirati, postavljati pitanja. Njima je ovo poraz,bolan poraz. A mi nismo izgubili…naprotiv!

MUP na braniku, kazna na vidiku

Jučer smo stvarno svjedočili pravom spektaklu pod stijenama Kantride. Došla nam je velika Sevilla, na blagajnama se izvjesio natpis “sold out” i sve je bilo spremno za veliku feštu. To je ono što su zaslužili najvjerniji navijači, oni koji su s Rijekom pohodili stadione diljem “stare Juge” i Lijepe naše kada nije bilo sve bajno, ali i oni mlađi da se upoznaju s klubom za koji će biti vezani cijeli život.

Koreografija Armade kao što je i najavljivana, tako je i izvedena. Bravo za dečke koji se trude iz dana u dan uljepšati dekor ionako već predivnog zdanja na zapadu najdražega grada, ali i veliko im hvala za ritam koji su davali jučerašnjoj utakmici. Cijeli stadion je sudjelovao u fešti u kojoj je zapadna tribina bila “dirigent” i zaista Rijeka može biti ponosna na svoje navijače. Bez i najmanjeg incidenta te bilo kakvih razloga da UEFA ponovno pošalje “čestitku” na vrata Portića 3.

Ipak, ne bi se krovna europska nogometna organizacija zvala UEFA, a da ne kazni Rijeku, pa će vjerojatno novih 20-ak tisuća eura stići na naplatu zbog “neprohodnosti stepenica” na “D” tribini. Ako je to cijena onakve atmosfere, onda se preko toga i može prijeći.

Jedini koji nisu na razini ovakve utakmice su oni koji moraju brinuti za sigurnost svih na stadionu. Praksa po Europi govori kako na ovakvim utakmicama stadionom upravlja redarska služba koja je zadužena za održavanje reda, mira i blagostanja na tribinama. Policijske snage moraju ostati nevidljive i reagirati samo na poziv redarske službe i to u trenucima kada postoji opasnost za ljude, imovinu i regularnost utakmice. To u Rijeci, na Kantridi nije slučaj.

Javili su nam se mnogi gledatelji i navijači sa “E” tribine koji su ogorčeni na policiju i njihovu samovolju koju provode na stadionu. Tako će HNK Rijeka za onu “globu” od UEFA-e koja će se ticati “prohodnosti stepenica”, moći zahvaliti MUP-u. Kako smo primijetili, 30-ak pripadnika interventne policije je čitavu utakmicu provelo stojeći na stepenicama “istoka” od vrha do dna, kao da štite jedne navijače Rijeke od drugih. Vjerojatno vođeni “maksimirskim poučkom”, odlučili su kordonom zaštititi djecu iz 5.b razreda od njihovih roditelja, a navijači Rijeke su sa plaćenim ulaznicama morali 90 minuta gledati u njihove oklope koji su velikim djelom zaklanjali pogled prema travnjaku. Na upite o razlogu njihovog stajanja na stepenicama mogli ste samo primiti upozorenje pogledom i prijetnju popularnom “maricom”.

Također se postavlja pitanje čemu su potrebne “jake snage MUP-a” na tartan stazi po završetku utakmice. Zaista nije lijepo vidjeti 40 palicama naoružanih pripadnika policije pod punom spremom i štitovima kako izlaze ispred tribina stadiona na Kantridi. Scena koja se može vidjeti po ulicama Sirije i istoka Ukrajine nije potrebna na jednom ovakvom sportskom spektaklu, posebice ne u trenucima kada vlada simbioza cijelog stadiona i ekipe na terenu.

Jedine dvije ružne jučerašnje slike s Kantride koje će otići u svijet (39 televizijskih prijenosa i snimki) su poslali policija, koja svojom nepotrebnom i lošom procjenom uništava ovakve lijepe događaje u našemu gradu, te “gospodin” (s pravom pod navodnicima) koji ima titulu predsjednika HNS-a, a iz lože hrvatskog kluba navija za njegove protivnike u europskim natjecanjima te ljubi njihove grbove nekoliko sati prije utakmice.

C. Brozović