Ništa nova, ništa nova

22 velj., 2016 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

Krenula je naša Rijeka put glavnog grada na valovima optimizma nakon pobjede nad sestrinskim klubom GNK Dinama. Prijelazni rok je napokon najavio da se kreće po tu “kantu” koja nam jedina fali, kada pričamo o domaćim trofejima. I tako je euforija trajala do jučer navečer. Malo prije dnevnika na državnoj dalekovidnici, igrači u bijelim dresovima su sa rukama na glavi koja je visila kao i ramena, krenuli prema svlačionicama ispod južne tribine prekrasnog zdanja. U svlačionicu na tuširanje ih je ispratila i frenetična podrška i utjeha navijača koji su dobrano ispunili gostujuću tribinu. Bez zvižduka i sočnih psovki, tako učestalih u ovakvim situacijama.

Upravo tih 1500 ljubitelja naše Rijeke je jedna posebna priča i svjetla točka u mraku koji se jučer spustio na istočni dio grada Zagreba. Bijelilo se sve na 150km dugačkome putu. Nešto zbog snijega, ali ponajviše zbog bijelih majica, dresova, kapa i šalova. Stotine vozila su imale cilj domoći se naplatnih postaja Lučko te što prije stići na parkiralište iza juga Maksimira. Od nabrijanih “fićeka” i prastarih “spačeka” do kombija i autobusa. Red harmonike, red bubnjeva te litre pive ali ponegdje i rakije. Vesela atmosfera od “pumpe do pumpe”, a sve uz neprimjetne i nenametljive čuvare zakona kojima je taj riječki ples na autocesti ipak bio više simpatičan negoli je predstavljao prijetnju. Čak je ovoga puta izostala i ona čuvena Maksimirska tortura, na što su mnogi navikli pa ovaj put ostali iznenađeni. Očito da su sada u strahu  od “institucija pravne države” , svima na toj adresi broja 128 “velike oči”. Ponos Rijeke je pjevao svojim ljubimcima i kada je horor završio. Jer tako se voli Rijeka!

A na travnjaku 45 minuta nade i 45 minuta već viđenog “filma”. Prva dionica je bila zaista ohrabrujuća. S obzirom na prethodne dvoboje, na silne ozljede i kartone, te dosta novih igrača koje valja ukomponirat, igrači Matjaža Keka su sasvim solidno parirali domaćim dečkima u modrim majicama. Pritisak na središnji red igrača trenera iz porodice Mamićevih nije Dinamu dopustio stvaranje previše prilika pred Vargićem. Ista ta agresija je donijela priliku preko kontri i polukontri gdje su bijeli najopasniji. Preko Tomasova se slijevalo sijaset akcija, ali su sve nekako završavale u bloku posljednje linije domaćina. Na rasjeckanu igru protiv Dinama smo već navikli tako da sudac dvoboja, Ante Vučemilović, nije “svirao” ništa što do sada nismo vidjeli. Puno prekršaja nad nevinim igračima Dinama, te svaki jači kontakt u “bilježnici”. Na drugoj strani rubrika kartona prazna, iako je bilo nasrtaja i startova za takvu kaznu. Ali što nam to vrijedi. Pojeo vuk magare.

Drugi dio? Ma, ne valja ga ni prepričavati. Samo svi zajedno pogledajmo zadnjih 4-5 gostovanja Rijeke na tom otužnom stadionu. Ista “štorija”, drugi protagonisti. Kao da nismo već navikli, kao da ne znamo što nam se sprema. Dinamo sa širom klupom pojačava ritam, a naša se ekipa počinje panično braniti, bez pomisli da hrabro krene naprijed i pokuša zadati smrtonosni “ugriz” na drugoj strani. I onda jedan zakaže u veznom redu, jedan u zadnjem, pomoćni sudac ne pomisli mahati i gotova priča. Kao šlag na tortu dođe i ono žalosno poigravanje u vlastitom naručju pa ti vratar  umisli da je Xavi, krene igrati tiki-taku sa stoperima i kako to obično biva, bude kažnjen. 3:0 tako opako zvuči, kao da smo momčad koja se za goli opstanak bori, a ne ekipa koja najavljuje naslov prvaka.

Sve u svemu, već “prožvakana priča” koju opetovano gledamo. Demonstracija moći kluba koji osim puno većeg proračuna, puno bolje i jače logistike, ima izgleda i puno jaču momčad. Htjeli to priznati ili ne, u nastavku utakmice je bilo teško gledati kako se riječki igrači u nekim trenucima odbijaju od igrača u modrim bluzama. Da li je to preveliki respekt ili zaista kvaliteta, prosudite sami. Ali opet valja biti optimist. Kažu mnogi da velike utakmice dođu i prođu, a da se na “malim” utakmicama osvajaju naslovi. Ako ćemo realno sagledati stvari, Rijeka nije na prvom mjestu samo zahvaljujući tim “malim” utakmicama ponajprije sa Interom i Slaven Belupom. Da se u te četiri utakmice ubilježila koja pobjeda, sada bi na ovaj derbi gledali kao na slučajnost. Bili bi i dalje vodeći i sa smiješkom bi se tješili da se ovo samo slab dan. Ovako zaostajemo pet bodova. Ništa nedostižno poglavito ako smo saznanja da taj Dinamo još jednom mora put Rujevice gdje je već jednom pao. Pa neka posrne i drugi put.

Rijeci sada treba preslagivanje u glavama jer slijedi iduća utakmica. Stižu stari prijatelji sa juga domovine, toliko “našpanani” da bi im skalp nad “ranjenim” riječkim igračima značio više od naslova prvaka. Nadamo se pravoj utakmici, punim tribinama i dizanju samopouzdanja pred važno gostovanje u Parku mladeži. Neka se pune mreže gostiju i neka se vatromet čuje do Krka i Malinske.

foto: KN Armada

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović