O kako tužnih ljubavi ima…

14 lis., 2014 by G. Kauzlarić

Print this article Font size -16+

Ljubav je, kažu, vječna. Ona prava, iskonska. Ima svakakvih ljubavi na ovome svijetu, predmet ove priče su one nogometne.

Ljubav 1.

U hrvatskoj metropoli postoji jedan nekada (a možda još i uvijek) slavan klub, dio nekadašnje velike četvorke s brojnim osvojenim trofejima. Taj klub i dan danas ostvaruje jako dobre rezultate, osvaja titule, igra svake godine u Europi, ali uza sve to taj klub u biti nema ništa. Gazda tog kluba je u suradnji s političkim moćnicima počeo graditi stadion kojeg nikad nije završio i koji zjapi prazan kao duša vlasnika kluba kojeg udomljuje. Postavljanjem sebe za nogometnog hrvatskog boga taj je čovjek udaljio nekad vjerne navijače od kluba i doveo do toga da i na najvećim derbijima HR nogometa Maksimir zjapi prazan, pust i tužan u svojoj ružnoći i sivilu unatoč još uvijek aktualnoj podršci sudaca i političara. Što je najgore čovjeku koji je doveo do takvog stanje je izgleda najmanje bitno što na utakmice navijači ne dolaze, već se stječe dojam kako mu je i drago i kako želi da takvo stanje čim više potraje. Bad Blue Boysi vole svoj klub, klub kojeg ustvari nemaju i kojeg neće imati valjda sve dok je trenutni vlasnik kluba živ. Dokle će agonija trajati?

Ljubav 2.

U dalmatinskoj metropoli postoji jedan nekada (a možda još i uvijek) slavan klub, dio nekadašnje velike četvorke s brojnim osvojenim trofejima. Njegova priča je dijametralno suprotna onom iz prve priče, ali jednako tako tužna. Taj klub je nekad, zahvaljujući raznim državnim sponzorstvima ostvarivao izvrsne rezultate i trofeje. Država mu je sagradila za tadašnje prilike jedan od najmodernijih stadiona u Europi, imao je veliku potporu sudačke organizacije i politike, igrala se bitna uloga u europskim takmičenjima. Propašću i otkrivanjem kriminalnih radnji njegovih sponzora financije tog kluba su počele polako kopnjeti, a samim tim i njegov ugled. U današnje vrijeme taj klub grca u dugovima i nalazi se samo pet bodova iznad zone ispadanja te ovisi o prodaji svojih kvalitetnih igrača, kojih je sve manje i manje. Pozitivna (pitanje je koliko pozitivna) stvar koja ga razlikuje od naše prve priče je da klub ima veliku navijačku bazu i potporu te je stadion na kojem igraju redovito dobro popunjen. Samo bez nekih temeljitih promjena moći će se rijeka veća od Amazone napraviti od suza i plača navijača kojima je sudbina u sljedećem dugom nizu godina namijenila gledanje u leđa najboljim hrvatskim klubovima, iako su možda takvu sudbinu svojim ponašanjima na terenu i tribinama debelo zaslužili.

Ljubav 3.

U Rijekinom susjedstvu se nalazi jedan mali klubić koji je nekad davno igrao i u 1. ligi, a trenutno se nalazi na začelju Druge HNL. Klub nema ni dobar stadion, a ni navijačku bazu. Ima samo predsjednika koji psuje i tuče se s novinarima, ne isplaćuje plaće svojim igračima i nepovratno gura klub u najniži rang hrvatskog nogometa. Unatoč malom broju navijača taj klub ima dugačku povijest i žalosno je na što je spao pod vodstvom predsjednika kojeg je dovela politika u nadi da će se ponoviti priča s bogatijim susjedom iz Rijeke. No samo je jedna lijepa priča, a sve druge su ljubavi tužne. Politika ga dovela, politika ga odnijela, presuda je neminovno – jedna.

Ljubav 4.

Jednom davno, još u prošlom stoljeću smo svi zajedno jedva čekali nastupe hrvatske reprezentacije i veselili se njima. Napeto iščekivanje reprezentativne stanke i trnci koji su nas prolazili svakom velemajstorijom sadašnjeg predsjednika HNS-a ne mogu se opisati nikome, već se jednostavno moraju doživjeti. Nažalost ne može se nikome ni opisati što su spomenute osobe iz prve i ove četvrte priče učinili danas od hrvatske reprezentacije. Jednako kao smo nekad jedva čekali stanke u prvenstvu tako sada s istim samo dijametralno suprotnim žarom očekujemo da iste prođu da se čim prije možemo opet veseliti uspjesima Rijeke. Reprezentacija je postala izlog “tattinim” igračkama te se oko nje umjesto golemog naboja može osjetiti samo praznina, čemer i ništavilo. Hvala Vam gospodo na svemu! Valjda još nade ima za neke stare zaboravljene ljubavi, dovoljna je samo jedna vatrena iskra poštenja za “vatrene”.

Da l’ je i naša tu među njima brine me ponekad.

Jedna, jedina, nepresušna – Rijeka

NK Rijeka, Damir Mišković i navijači i simpatizeri Rijeke imaju ono što nitko nema – sinergiju navijača, uprave, kluba i grada čime se izdvajaju iz sivila opisanih priča. Da je netko navijačima Rijeke prije tri godine rekao da će Rijeka u sezoni 2014./2015. igrati drugu godinu zaredom u Euroligi te da će imati 2-1 protiv branitelja naslova u 90′ minuti rekli bi mu da je lud i da se ide liječiti. Pa ipak sadašnjica Rijeke je upravo takva – svijetla i ružičasta kako po rezultatima tako i po ukupnom ozračju oko kluba. Navijači Rijeke sanjaju svoj san čiji vrhunac tek treba doći prolaskom skupine Eurolige, izgradnjom novog kampa i stadiona te vječnim snom koji polako postaje java –  osvajanjem titule prvaka Hrvatske. Iako nas neki pokušavaju iz sna probuditi pričama o neadekvatnom liječničkom timu, suradnji s Mamićem i još pokojim negativnim stvarima oko kluba mi se iz sna ne želimo buditi i želimo da on traje vječno. Da budni sanjamo. Unatoč tome što je priča oko našeg kluba rijedak izuzetak u tuzi i jadu hrvatskog nogometa svi zajedno se svakim danom moramo svim silama truditi da tako i ostane te raditi na njenom daljnjem napretku. Jedino tako možemo klub održavati na visokoj, pa i najvišoj razini i svima pokazati i dokazati da eto ipak nisu baš sve ljubavi tužne. Ona s Rijekom zasigurno nije, utjeha je vječna, baš kao i ljubav.

Komentari

komentari

G. Kauzlarić

More articles by G. Kauzlarić