Odluka u paklu Rujevice

17 kol., 2017 by C. Brozović

Print this article Font size -16+

Još jednom je nogomet pokazao zašto nosi epitet igre koja je ipak drugačija od ostalih. Naša Rijeka je otišla u vatreni Pirej, predgrađe Atene, odigrati svoj prvi susret pod značkom Lige prvaka. Prvi su puta igrači našega kluba sa predivnim grbom na prsima slušali odu Champions League te igrali sa čuvenim zašivkama na rukavima. Ponosan je bio jučer svaki onaj koji je barem komadić srca rezervirao za riječke bijele. Ponosno su stajali i na velikoj pozornici glasnog Kariskakisa prezentirali naš grad, naš kraj, naš sport i nogomet. Živa slika je išla u desetke europskih i svjetskih zemalja, a snimku utakmice će pogledati “pola svijeta”. 

Isto tako, ta velika pozornica je donijela i ono što smo na neki način i očekivali. Olympiakos, momčad teška 70-ak milijuna eura te klub koji troši na desetke istih kako bi doveo pojačanja je jednostavno jedan rang više od onoga na što smo do sada navikli u europskim avanturama. Klub koji je 44 puta bio prvak svoje zemlje koja doista jest nogometna, te klub koji je nebrojeno puta igrao grupnu fazu te doigravanje Lige prvaka je ništa više nego velikan nogometa na “starome kontinentu”. Tako se domaćin i postavio. Sa dosta autoriteta, žustrine, duela i trke nošeni hukom vatrenih tribina. 

Rijeka je sinoć igrala na gornjoj granici svojih trenutnih mogućnosti. Naravno da su prijelazni rok i par nesretnih derbija u HNL-u ostavile traga na ekipi pa je tako Vešović morao krpati još jednu poziciju u nizu dok je Mišić “glumio” Franka Andrijaševića što mu nije niti prirodno niti učeno. I takva Rijeka se nije raspala, nije potonula te je u nekoliko navrata pokazala zube. Probudio se Heber, igrač koji je za sada jedini doveden u klub sa prefiksom – pojačanje. Do sada je malo pokazao ali je jučer u Pireju bio razigran i posebno inspiriran. Nakon Gorgonove povratne lopte, spretni brazilac si je petom otvorio prostor te fantastičnim udarcem bacio Rijeku, a posebice zapad Kantride u trans.

Upravo je taj zapad Kantride jučer bio posebna priča. Oko dvije tisuće navijača Rijeke se okupilo u svojem jedinom domu, “pod urom” Kantride, te  kao da se igrala utakmica upravo tamo, od prve do 95. minute bordilo svoju Rijeku. Eruptirala je tribina pogotkom Hebera uz mnoštvo baklji i signalnih raketa. Molitve mnogih da utakmica završi sa pozitivnim rezultatom gurale su “bijele” do te nesretne 93. minute. Ali ni tada taj sretni pogodak “djece Pireja” nije uspio utišati tribinu. “Volim te Rijeko” je bila znakovita podrška igračima i klubu. Na Kantridi je bio vulkan, na Rujevici goste čeka pakao.

Nakon utakmice, padnu nam na pamet brojne riječke avanture po Europi i stresovi koje su navijači i igrači proživljavali u mnogim utakmicama. Celta Vigo i produžeci, Elvir Bolić sa svojim Genclerbirligijem u 91. minuti, te Sevilla na konopcima do sučevog vremena. U nisku se sad upisao i Olympiakos. Kada pogledamo imena tih klubova, značajno je to da su svi redom bili renomiraniji i moćniji klubovi od našega. Upravo to iskustvo i borba do posljednje sekunde utakmice takvim ekipama donosi prevagu te se božica Fortun(is)a okrene na njihovu stranu. Baš je tako bilo i jučer. 

Rijeka je “živa”, a upravo to je ono što je Matjaž Kek najviše i htio. Odluka pada na Rujevici. Našim herojima ostaje da već za pet dana puste “muda” na terenu, da zaigraju najbolje u životu i probaju, kao i u grčkoj, šokirati “Djecu Pireja” te ih poslati u Europsku ligu. Rijeka je jučer pokazala da nije ekipa koju će velikani “napucavati” te da nije klub koji će jeftino prodavati ugled hrvatskog nogometa kao što su to neki drugi činili prošlih godina. Ajmo Rijeko, još jedan jaki zaveslaj za kolektivni trans i slavlje do Nove godine. 

Komentari

komentari

C. Brozović

More articles by C. Brozović