Ogledala su oko mene

13 lis., 2015 by A. Žic

Print this article Font size -16+

Ponekad kada su noći duge poput sjenki što ih prate listam tekstove o nogometu, nogometašima i povijesti Svjetskih prvenstava. Svako od njih imalo je svoje junake i tragičare. Pamte se velike momčadi, mnogo utakmica su etiketirane kao “majke svih bitaka“. Bilo je sudskih krađa, nevjerojatnih nogometnih majstorija koje se prepričavaju generacijama. Uvijek se malo duže zadržim nad tekstovima o Zlatnim kopačkama. Čast i aplauzi svim igračima u polju, ali nogomet se igra poradi golova koje postižu uglavnom centarfori. Golovi su dakako produkt napora cijele ekipe, no vrhnje poberu ti kraljevi šesnaesterca.

Pomislim tako na Just Fontaina i njegovih izgleda nedostižnih trinaest komada na jednom natjecanju. Brazilski Ronaldo ima petnaest golova na kontu sa četiri natjecanja, dok je Gerd Muller zabio četrnaest na dva Mundijala. Hrvati se imaju čime podičiti među tim probranim društvom. Dražan Jerković je bio najbolji strijelac u Čileu 1962. sa četiri postignuta zgoditka. Međutim titulu Zlatne kopačke podijelio je sa nekolicinom kolega. I tako dolazim do Davora Šukera, mog omiljenog nogometaša.

Mnoge jagodice na prstima su dobile žuljeve od tipkovnice pišući o njemu, a ranije je bilo popularno reći da se prolilo more tinte. Nema se što buniti jer mnoge ankete su pokazale da je upravo on najbolji nogometaš u povijesti od osamostaljenja ove naše male domovine u kojoj je teško naći prave rime. Vjerojatno i uopće od kada se Hrvati igraju nogometa. Zlatna kopačka u Francuskoj 1998. pisati će dok je svijeta i vijeka pored imena Davora Šukera. Nadavao se taj junak našeg doba golova. Bilo je tu “otpadaka“, bilo je tzv. eurogolova, iz “ničega“, pa onda iz prekrasnih akcija. Krajnje fasciniran, pokušati ću opisati meni najdraža dva gola.

Dakle, igrala se druga utakmica skupine na Euru 1996. protiv uvijek neugodnih Danaca koji su branili titulu prvaka Europe. Aljoša Asanović je povukao dijagonalu od nekih četrdesetak metara manirom jednog tenisača koji je uzgred budi rečeno pivo prestao Pit, Samprasa, a glumac Bred, Pit pivo je tek počinjao. Bez zadrške povukao je vitez slavonske ravnice loptu u for i sjurio se u protivnički šesnaesterac. Uslijedila je gromovita manifestacija tjelesne inteligencije te je u trku bez zaustavljanja lobao istrčalog Petera Schmeichela, tada najboljeg golmana na svijetu. Siroti Peter je u padu zaokrenuo šijom unatrag i nemoćno pratio loptu iz izokrenute perspektive kako se koprca u mreži poput ulovljene ribe. Tehnika izokretanja glave prema leđima bez micanja tijela Peteru je kasnije dobrodošla na rođendanima unučadi. “Daj djedice Peter samo još jednom nam pokaži kako ti je Šuker zabio, samo još jednom“, sprdačili su ga plavokosi danski derani. Djedica Peter kao i svaki djedica nije se ljutio na vlastitu krv, nego se samo onako danski usiljeno smiješio, usputno se češkajući po vratu.

Ljeta Gospodnjeg 1999. Hrvatska je ugostila Irsku u kvalifikacijama za Euro 2000. Hrvatima je “igrala“ samo pobjeda. Žilave Irce smo lomili cijelu tekmu. Ništa pa ništa. U devedeset i četvrtoj njegov brat Robert iz čistog očaja šalje jedan balon prema protivničkom kaznenom prostoru koji je usputno okrznuo mladi Mjesec. Irski braniči su unatraške trčali prema svojim vratima. U grozdu igrača Šukerman štopa loptu bez da je dirnula majku zemljicu i fintom šalje golmana u “krivu“ stranu, a vanjskim dijelom lijeve kopačke loptu u gol. Uslijedio je urnebes na stadionu, a moj susjed se toliko zaderao da sam pomislio da mu je žena napokon šiljkom za led probila tjeme, jerbo mu se tim činom već prijetila neko vrijeme. Srećom, bio je to samo usklik radosti.

Da je nešto “trulo u Peterovoj državi Danskoj“ dalo se naslutiti onda kada je Davor pokazao zavidan, istančan glazbeni ukus te promovirao Severininu sada već vazdazelenu uspješnicu “Djevojka sa sela“ u pjesmu koja je obilježila broncu u Francuskoj. Kolale su priče o škrtosti i kamatarenju. Nisam ih htio slušati jer sam bio naivan, zaljubljen i mlad. Tada još nisam ništa znao i još nisam vjerovao da na svijetu tuge ima.

Sve ono lijepo što se tiče nogometaša Davora Šukera pretvorilo se u potpunu suprotnost spomenutog predsjednika HNS-a čiji je generalni faktor inteligencije nešto niži od onog u jednog dobrodušnog mladića koji je jako volio trčati, igrati ping-pong, a obogatio se ulaganjem u poduzeće koje se bavi voćarstvom, točnije uzgojem jabuka. Tolika količina bahatosti, licemjerja, gramzivosti, gluposti nije probavljiva niti afričkim hijenama, a one pak imaju želudac od čelika. Nisam kadar čak ni spominjati sve te silne opačine i gadosti predsjednika Davora Šukera. Kako je moguća ta metamorfoza? Da li je to samo noćna mora? Hoću li se probuditi?

Koračajući zemljom ovog našeg napaćenog naroda koja je neupitno ništa drugo doli zemlja čudesa susreo sam djevojčicu zvanu Alisa. Ona mi je dala odgovor.

Jednog jutra Davor se u kupaonici svoje vile spotaknuo o prag jacuzzia i poletio prema ogledalu koje se nije razbilo već je cijelom svojom površinom usisalo stasitog golgetera. Unutrašnjost ogledala je naopaka i iskrivljena. Ogledala reflektiraju i istinu koju ne želimo uvijek vidjeti. Vidimo odraz kojeg ne prepoznajemo. U današnjem svijetu moderne metamorfoze, dogodila se preobrazba poznatog lika u nepoznatog. Deformiranog i raspuklog predsjednika, zarobljenog s one strane ogledala.

Hvala ti draga Alisa što postojiš i objašnjavaš, ono što je u našoj dimenziji naizgled neobjašnjivo.

Nažalost, susret sa Alisom prouzročio je jednu neželjenu posljedicu. Ponekad mi se pričinjava da su ogledala svuda oko mene. I tada dok hodam Korzom zapjevušim duboko u sebi tu staru riječku rock himnu svima znanu i poznatu.

Komentari

komentari

A. Žic

More articles by A. Žic