Oproštaj pripada navijačima

Oproštaj pripada navijačima

Svakim danom je sve bliži oproštaj od našega stoljetnoga stadiona koji polako odlazi u povijest. Trenutno je aktualna tema oproštaja navijača od, kako sami kažu, svojega “doma”. Spominju se utakmice sa njemačkim Bundesligašima ali i nekim dream-teamovima koji su svakako primamljivi, ali jesu li pravi izbor za posljednje zbogom Kantridi kakvu poznajemo?

Nisam do sada previše o tome nešto pisao niti mozgao, ali meni se ova ideja s nekakvom glamuroznom utakmicom na oproštaju od „stare“ Kantride uopće ne sviđa. Ne radi se tu uopće o Leverkusenu, može doći i kombinirana selekcija svijeta ili Barcelone/ Bayerna/ Chelesea, isti mi je vrag.

Ako išta prezirem, to su te unaprijed režirane, i uvijek iste ceremonije kao svadbe, sprovodi, krštenja krizme pa tako i te revijalne utakmice. Eto, mi se svi okupili, slika zajednička prije utakmice, slika zajednička poslije utakmice, hrpa poteza za „raju“, rezultat 6- 4, pozdrav svim tribinama, veliki vatromet i ‘ajmo – razlaz!

Ne znam kako drugi razmišljaju na tu temu, ali ja se tako ne želim oprostiti od mjesta gdje sam proveo, uz svoj dom, najviše vremena u dosadašnjem životu, i koje volim ovakvo kakvo je, i kojega mi niti jedan novi stadion nikad neće izbrisati iz glave i sjećanja. Kad dođe taj dan, kada će se donijeti odluka o rušenju, ja bih, da se mene pita, organizirao „Dan otvorenih vrata“ za one koje vole Kantridu i Rijeku.

Dakle, bez prisutnosti naoružane policije, bez stotina redara, bez barijera, ma ne treba nikakva prevelika organizacija. Organizirati će se svi kojima je bijela boja na srcu, kao i sva Armada na najbolji mogući način. Staviti rampu i na istočni i na zapadni prilaz stadionu, da ne može ući niti jedan auto. Otvoriti sva vrata, sve ulaze na tribine, vrata svlačionica klupskih prostorija i svih ulaza na stadion. Neka dođu ljudi s djecom, neka djeca dođu s loptama, neka se igraju na travnjaku, i pomoćnom i glavnom. Neka ljudi dođu s biciklima, neka dođu atletičari koji su prošli tisuće i tisuće kilometara na toj atletskoj stazi koja isto ide u povijest. Neka dođe Armada sa stotinama svojih članova, što mlađih, što onih starijih.

Staviti samo štandove sa „klopom“ i „cugom“, samo da legnem na travnjak, sa pivom u ruci i uživam u svemu. Da pogledam na stijene, na tribine, na semafor, na sretne ljude oko mene. Može se naravno napraviti i neka pozornica, neka netko, bilo tko, daje malo ritma u sparnoj ljetnoj večeri. Neka harmonika, doboš ili truba sviraju poznate ritmove s Kvarnera. Lagano upaliti reflektore kad se smrači, neka ljudi ponesu vreće za spavanje ako im se prispava, ljeto je!

Dovest sve klupske kategorije igrača, neka se druže sa navijačima, navijači neka se druže međusobno, i to je to! Takav dan ja bih pamtio cijeli život. Ovakvi načini oproštaja, s nekakvim glamuroznim protivnicima, sa „brdo“ policije, redara, ograda, zabrana, mrkih pogleda i ‘ko zna čega sve ne, za mene je samo još jedna utakmica u nizu, sa protivnikom za kojeg me nije briga, i kojeg nije briga za mene! Ne trebaju nam političari u ložama, cvijeće i ceremonije. Ne trebaju nam lažni osmjesi raznoraznih “navijača” Rijeke koji će se namještati za foto objektive, dok će u pozadini fotografije, iza ograde, u “kavezima”, pljeskati oni koji bi se uistinu trebali oprostiti od svoga doma.  

Stadion pripada navijačima, običnom puku da se oprosti od njega na najbolji mogući način. Neka si ljudi doma uzmu komad trave, stolicu ili možda koju grotu sa starih stijena. Neka se oproste od mjesta koji su zvali dom svih tih dugih godina.

Autor:  Raikonen (Hoću Ri forum)

 

 

 

Komentari

komentari


Related Articles

Sunce za kraj

Slavljem Istre na  Poljudu u susretu gdje je ponos Dalmacije, više igrom nego rezultatski, ogoljen  do gole kože Rijeka je

Ipak ništa od senzacije

U večerašnjoj uzvratnoj utakmici 1.pretkola Eurolige Ferencvaroš je u Budimpešti svladao maltešku Sliemu rezultatom 2-1 te se ukupnim rezultatom 3-2

Treći pokušaj

Scena 1, 2. pokušaj za 3 boda. Format HNL-a se mijenja toliko često da se ne može očekivati kako će