Osmijeh se vratio u grad

15 svi., 2014 by F. Stojanac

Print this article Font size -16+

Ovdje nitko nije normalan, nije normalan, nije normalan… Poveo je od uha do uha nasmiješeni Matjaž Kek ovu pjesmicu na dočeku nogometaša Rijeke pred nekoliko tisuća razdraganih navijača koji su došli pozdraviti osvajače Kupa. Nakon što je na najbolji mogući način završila nikad duža sezona (Matjaž bi sada vjerojatno rekao kako sezona nije gotova, ostala je još jedna utakmica) navijačima se bilo lako prepustiti emocijama i velikom slavlju. Nakon osam godina čekanja, u grad na Rječini ponovno je došao veliki nogometni trofej. A ako je suditi po povijesti, i sljedeće godine će biti tu.

Već poslije prve utakmice u Zagrebu neke stvari su bile jasnije. Kao prvo, to da je Kek u svoju momčad uspio ugraditi pobjednički mentalitet, naučiti ih da za svaku loptu valja izgarati, boriti se i nikada ne predavati. Voljni moment nogometaša Rijeke je bio daleko veći nego onaj njihovih kolega u modrim dresovima te se to vjerno preslikalo na konačan rezultat utakmice. Također, samo se potvrdilo da postoji ogromna sinergija navijača, igrača, trenera i uprave, kako golema vojska navijača stoji iza momčadi i svim srcem podržava svaki potez na terenu te sanja iste snove kao oni. Postalo je očito da se Dinamo, ako će ponoviti pristup iz prve utakmice, bez obzira ne veliku kvalitetu nikako ne može nositi s voljom i htijenjem nogometaša Rijeke.

Uzvrat, odigran pred prepunom Kantridom, je samo potvrdio zaključke iz prve utakmice. Ulaznice su bile rasprodane već tjedan dana ranije, vrijednih papirića gotovo da i nije bilo ni na crnom tržištu, što samo pokazuje da je svatko tko je ikako mogao doći na Kantridu i vidjeti kako ekipa Rijeke podiže prvi trofej u novoj eri, eri Damira Miškovića. U scenografiji kakvu ne mogu ponoviti ni najskuplji holivudski setovi i specijalni efekti, između stijena i mora natiskalo se 10 tisuća ljudi čija su srca kucala samo za jedno, za povratak Rabuzinovog sunca. Veliki transparent spušten sa stijena i dojmljiva koreografija Armade su samo zagrijali teren za ono što je slijedilo. Eksplozija oduševljenja nakon Mitrovićevog pogotka pokrenula je stadion da pjeva još glasnije, a da san dođe samo na maleni korak od ostvarenja. Što reći onda za trenutke nakon gola Kvržića kada je postalo jasno da je sve gotovo? Neizmjerni ponos i priprema za veliku proslavu i zahvalu svima koji su uvrstili dio sebe u ovaj trofej.

A kakva je to samo proslava bila… Sve je krenulo dizanjem pokala na Kantridi i još jednim sjedenjem i skakanjem igrača pod Armadom uz nezaobilazno Ajme meni nije mi dobro, a nastavilo se na Trgu 128. brigade uz baklje, šampanjac i poneku suzu radosnicu. Njima nije odolio niti kapetan Dario Knežević, najtrofejniji igrač Rijeke u povijesti, koji nije mogao ostati hladan na skandiranje njegovog imena od strane mora navijača. Predsjednik Mišković, ozbiljni biznismen svjetskog imena, je pustio dijete u sebi da još jednom izađe i uživa u nečemu posebnom. Vjerujem da Damir najbolje zna da se niti jedan poslovni uspjeh ne može usporediti sa srećom koju izaziva trenutak kada se ostvari nešto u što se krenulo iz ljubavi, nešto što čini sretnim ne samo tebe nego i gomilu drugih ljudi.

Slavlje je potrajalo do zore, a osjećaj sreće i ponosa trajat će još jako dugo u srcima sviju onih kojima je HNK Rijeka pri srcu. Trenutak sreće i ponosa nakon ne tako davnih dana straha i strepnje nad neizvjesnom sudbinom. Hvala Damire, hvala Matjaž, hvala svim igračima i osoblju kluba koji su utkali dio sebe u ovaj trofej, osmijeh se vratio u naš grad!