Paralelni svemiri

Paralelni svemiri

Jebem ti, već je podne – promrmljam još iz kreveta dok me sunce koje se probija kroz rolete prži po faci, a zvonik crkve u susjedstvu udara ritam kao da se približava sudnji dan. Ni jastuk ispod kojega sam ugurao glavu ne uspijeva ublažiti to udaranje po mojem mamurnom mozgu pa nekako skupljam snage za taj prvi korak u susret novom danu. Teškom se mukom uspijevam dokopati kupaonice gdje odljepljujem krmeljave oči i ispišavam zadnje rezerve sinoćnje pive koje su ostale u meni. Te vratolomije petkom nakon posla uvijek se čine kao jebeno dobra ideja ali kada izgubim pola svake subote da se vratim u operativno stanje jednostavno ne mogu a da si ne kažem – idiote.

Naravno, frižider je prazan pa nema druge nego u stilu živog mrtvaca izletiti do dućana po nekakvu salamu i komad kruha. Usput stajem na kiosku po cigare, jer zašto se ne potrovat još malo, ionako nisam baš neki reprezentativni primjerak. Dok čekam da baba ispred mene istovari trideset bonova s kojima na kiosku kupuje novu teflonsku tavu stojim i čitam naslove u novinama. Uvijek isto – cijene nafte divljaju, politika nas jebe di god stigne, a na kamate nam nabijaju nove kamate, kao da živimo u Đibutiju a ne u članici EU i to u 2015. godini. U sportskima naslovnica vrišti o nekad najvećem hrvatskom derbiju između purgera i tovara. Sva sreća pa ne kupujem novine otkad je Rijeka dotaknula dno. Ionako bih obično pročitao samo te dvije stranice o najdražem klubu a ostatak prelistao u roku od trideset sekundi. Ako ništa drugo uštedio sam tih sedam kuna dnevno. Izgleda da je baba uspjela kupit tavu. Uzimam cigare i brišem.

Subota kao i svaka druga. Sjedim na jutarnjoj kavi iako je drugim ljudima već debelo poslijepodne. Polako dolazim k sebi, uživam u suncu i šumu mora a napetim me jedino drži balavurdija koja urla i trči po terasi dok ih njihove mlade mame kolektivno ignoriraju. Bistrim si glavu laganom matematikom u obliku računanja kvota na kladionici. U školi nisam znao izvuć drugi korijen iz šesnaest ali znam iz glave da 2,20 x 1,5 daju 3,30. Baš sam čudo. Dok skeniram ponudu opet mi kroz glavu prolaze fleševi kako su nekad izgledale subote. Skupljanje u parku već u rano poslijepodne, cuganje neke loše malvazije, prepričavanje teorija urote i zavjere u HNL-u po tko zna koji put, a kasnije isto to samo ovaj put u Miramareu dok čekamo lagani spust prema tribinama i prema mjestu gdje sve staje na ta dva sata. Na mjesto gdje zaboraviš i mamurluk, i babu na kiosku i prazan frižider…

Ali jebiga, to su neka prošla vremena. Sada sjedim u dnevnom boravku na trosjedu i buljim u MaxTv. Večeras se igra najveći derbi u Hrvata. Od same pomisli na to dobijem žgaravicu. Vrtim kanale i zaustavljam se na tekmi Belupo – Osijek. Iako na drugom kanalu igraju Roma i Lazio ja se nekako mazohistički i nostalgično uvijek vratim na HNL. Belupo vodi 1-0, gol je dao Kramarić. Taj mi je dečko upao u oko još prije par godina dok je bio u Dinamu ali izgleda da nije bilo ljubavi između njega i Zdravka. Ono nešto malo što sam pratio tu priču, dečko je totalno propao na klupi, na kraju je skoro odustao od nogometa, da bi evo završio u Koprivnici. Šteta, jer dok ga gledam ima mi ono nešto što se ne da objasniti, ali jebiga, igra u Belupu koji je na rubu ispadanja iz lige. Naravno, autogol Belupa za 1-1, klasika. Gasim TV, nemam volje za tim. Ionako imam dogovor za kino.

Nakon što sam se istuširao i uredio tako da me ne bi ni rođena mater prepoznala sjedam u auto i krećem prema Toweru. Dok prolazim pokraj Kantride opet su mi misli odlutale u neka ljepša vremena. Vozim se i razmišljam o svim tim političarima i jebivjetrima koji su nam godinama uništavali klub dok smo mi to sa strane mirno promatrali ne poduzimajući ništa. Odmah se sa suzom u oku sjetim kako smo prije tri godine propali u drugu ligu. Usprkos optimističnim razmišljanjima kako je to u biti dobro za klub jer će sada gamad otići kada nema više krupnih interesa, realnost je bila drugačija. Dugovi koji su se godinama skupljali postali su uteg koji je jednostavno bio prevelik i klub se u konačnici morao ugasiti. Armada je po uzoru na neke druge navijačke skupine osnovala ‘Novu Rijeku’ ali sve je to samo mazanje očiju običnom navijaču, jer realnost je da taj klub danas prati skupina od dvadeset lokalnih pijanaca i pedeset penzionera koji ne znaju šta bi sa sobom vikendima poslijepodne pa skoknu do omladinskog pogledati nešto što podsjeća na odavno istrunuli leš. Kantrida je danas oronula ljepotica koja služi samo za sajmove cvijeća i poneki koncert.

U Toweru se nalazim sa ekipicom – par frendova i cura s kojima se znam još sa faksa. Iskreno, ni ne znam koji film gledamo. Kupujemo kolu i kokice i ulazimo u dvoranu. Ispada da je film bio neki hardcore SF o paralelnim svemirima i dimenzijama. Premisa je ta da čovjek kada uđe u fazu sna ustvari izravno komunicira sa paralelnim svemirom, odnosno vidi sebe u drugom svemiru. San je u biti svojevrstan prolaz u taj paralelni svemir. Zajebavamo se na kakav smo film potrošili pare, ali nije nam žao. Ionako je bit svega druženje. Odlazimo do prvog birca na cugu i već proklinjem sebe jer znam šta će bit sutra ujutro. Kroz zajebanciju opet kreće tema o paralelnim svemirima. Zajebavamo se kako je frendica u nekom drugom svemiru dobila na lotu, a frend nema trideset kila viška. Počinju se vrtit ture viskija, a nakon četvrte vidio sam da je vrag odnio šalu. Voze me doma i u rekordnom vremenu sam u krevetu.

Soba se vrti oko mene, a kada sam konačno zaspao u mom pijanom mozgu dernek se nastavio do jutra. Nisu to bili snovi već jebene halucinacije. Sanjam današnji dan, kako čekam babu na kiosku da kupi tavu a na naslovnicama čitam o derbiju između Dinama i Rijeke u utakmici za prvaka Hrvatske. Sanjam da sam umjesto pred kaučom već bio s ekipom i da smo krenuli na novi stadion na Kantridi, ne mogu ni opisat koliko lijep i moderan. Sanjam da za Rijeku igra onaj nesretni Kramarić iz Belupa i da se takvom lakoćom poigrava sa jadnim Dinamovcima da ni sami nisu znali na koji način su ostali bez titule. Sanjam ligu prvaka u Rijeci i ludilo u gradu, ali opet me budi jebeno sunce koje se probija kroz rolete. U znoju razmišljam o snu iz kojega sam se maločas probudio i pada mi na pamet sinoćnji film. Da li je stvarno moguće da paralelni svemiri postoje? Postoji li tamo negdje zaista neki drugi ja koji se i dalje veseli uspjesima kluba koji je odavno mrtav? O jebem ti i viski, i nogomete i SF filmove, pod kakvim smo mi nesretnim zvijezdama rođeni. Ustajem se iz kreveta i idem do kuhinje, a frižider je opet prazan…

Sandro Benčinić

 

 

 

Komentari

komentari


Related Articles

Obračun u Dugopolju

U nedjelju u 16 sati započet će 135. Jadranski derbi. Nakon peripetija vezanih uz mjesto i vrijeme odigravanja susreta, kocka

Gorgon i Vešović za nova tri boda

Rijeka – Split 2:0 (1:0) Rijeka – Stadion Rujevica. Utakmica 28. kola MAXtv Prve lige. Gledatelja: 4.211. Suci: Marko Matoc

Tri, dva, jedan – kuhaj

U trenutku kada je Zebec prošle subote dao znak da je derbi završen postalo je jasno da će Rijeka želi