Pedeseta godišnjica smrti Petra Radakovića

01 stu., 2016 by M. Urban

Print this article Font size -16+

Na današnji dan, tog nesretnog utorka pred točno pedeset godina, prestalo je kucati srce jednog od najvećih igrača Rijeke svih vremena – Petra Radakovića. Dvadesetdevetogodišnjeg Peru, koji je bio pojam za sportsku Rijeku, omiljen i popularan, okrutna smrt zatekla je na njegovoj Kantridi, u nogometnom dresu, okruženog suigračima pred sam početak treninga.

Petar Radaković rođen je 22. veljače 1937., a na Kantridi se pojavio kao petnaestogodišnjak. Već sa sedamnaest godina debitirao je za prvu momčad na “Omladinskom” igralištu, i to 13. kolovoza 1954. na kup utakmici protiv Lokomotive u kojoj je i postigao i pogodak za pobjedu od 5-1. Cijelu svoju profesionalnu karijeru proveo je u Rijeci za koju je odigrao 408 utakmica i postigao 68 pogodaka. Vrlo brzo Radaković je postao jedan od stupova momčadi, nezamjenjivi half ili spojka, izvanredan tehničar, dribler, kreativac i realizator, jednom riječju duša ekipe i pravi Kapetan. Nikakve primamljive ponude “velikih” nisu ga mogle odvući s Kantride, kojoj je ostao vjeran do samoga kraja. Bio je član ekipe koja je 1958. izborila povratak u prvu ligu. Na prvenstvenoj utakmici protiv Slobode iz Tuzle 29. studenog 1959. (pobjeda od 5-1) postigao je pogodak nakon samo pet sekundi igre, što je (neslužbeno) najbrži pogodak u klupskoj povijesti u službenoj utakmici. Za igru i pogodak glavom nakon ubačaja iz kornera na utakmici protiv OFK Beograda 13. studenog 1960. ocijenjen je čistom desetkom. Na kraju sezone 1963./64. po ocjenama zagebačkog “Vjesnika” Radaković je uz Naumovića izabran u jedanaest najboljih igrača 1. savezne lige. Od 1961. do 1963. nosio je titulu najboljeg desnog pomagača u državi, a 1962. proglašen je za najboljeg sportaša Rijeke.

Uz Vladimira Lukarića bio je prvi riječki poslijeratni reprezentativac, a za jugoslavensku reprezentaciju nastupio je 19 puta, najviše što je jedan riječki nogometaš odigrao. Debitirao je 18. lipnja 1961. u Beogradu na utakmici protiv Maroka i ubrzo postao standardni reprezentativac, a na utakmici protiv Austrije u Maksimiru ocijenjen je čistom desetkom. Na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962., u četvrtfinalu odigranom pred 64000 gledatelja postigao je pobjedonosni pogodak u 85. minuti za prvu pobjedu Jugoslavije nad SR Njemačkom na Svjetskim prvenstvima. Posljednji je put nastupio za reprezentaciju 27. rujna 1964. u Beču protiv Austrije, a do tada je postigao tri pogotka.

Prvi problemi sa srcem pojavili su se tijekom desetodnevne turneje po Zapadnoj Njemačkoj u proljeće 1963. Dvije godine kasnije, u proljetnom dijelu prvenstva, po preporukama liječnika dobio je odmor. Nakon tri mjeseca vratio se na teren i to u posljednjoj utakmici sezone protiv Crvene Zvezde u Beogradu. No bio je to prerani povratak, te je uslijedilo intenzivno liječenje, pregledi i terapije. Prva utakmica u sezoni 1966./67. protiv Željezničara na Kantridi označila je njegov povratak. Izdržao je prvu utakmicu. I drugu… Na trećoj, protiv Hajduka, srce nije izdržalo i sam je zatražio zamjenu u 25. minuti. No on je i dalje vježbao, bio je uporan i nije vjerovao liječnicima da više neće moći trčati terenom, uživati u atmosferi utakmica, čuti aplauze s tribina. Posljednji put nastupio je u prijateljskoj utakmici protiv Istre 17. rujna 1966., a pobjedu Rijeke nad Beogradom 30. listopada odgledao je s klupe. Umro je na treningu dva dana kasnije, a njegov suigrač Mile Tomljenović ovako je opisao taj kobni trenutak:

“Mi igrači bismo žurili na trening, koji bi počinjao oko deset sati. Neki bi dolazili ranije, brzo bismo se skidali i izlazili bismo na teren jer smo voljeli igrati ševu. Igrali smo obično tako u krug “pet prema dva”, dvojica su bila unutra, petorica okolo. Tko je dolazio posljednji, išao je unutra. Pero je bio unutra s još jednim, nas smo petorica bila vani. On je osjetio slabost i zapitao je tko će ga zamijeniti. Naišao je Nikica Jovović, trčao je iz svlačionice i ušao je umjesto Pere. Radaković je legao na travu kraj korner-linije, podbočio se laktovima, nešto je osjetio. Pošto je Mugoša bio tu s automobilom, on i maser Bobi Ottmarich odmah su s Perom krenuli za bolnicu. Čekali smo zabrinuti što će se dogoditi. Javili su nam da je umro.” (Sušačka Revija, broj 78/79).

Sutradan se na pogrebu okupilo više od 15000 ljudi. Lijes prekriven klupskom plavo-bijelom zastavom nosili su do posljednjeg počivališta na trsatskom groblju Perini suigrači. Dirljivim riječima od njega su se oprostili predsjednik Rijeke Milorad Doričić i predstavnik NSJ-a Milan Blažević, a posljednji pozdrav igrača uputio mu je Nedeljko Vukoje.

Jedna od najboljih postava Rijeke svih vremena: Jantoljak, Milevoj, Mugoša, Radaković, Šangulin, Vranković, Lukarić, Tomljenović, Gulin, Naumović, Vukoje.

Komentari

komentari

M. Urban

More articles by M. Urban