Pišanje i sranje

by C. Brozović | 03/03/2016 12:08

Jučerašnja velika i značajna pobjeda Rijeke koju toliko obožavamo i volimo je time veća i značajnija kada nakon prospavane noći i “hladne” glave i dalje imamo grč u želucu te nam kroz živce kola vrela krv inaće mirnih i tihih Primoraca. Pretihih i premirnih za moj pojam i za stvari koje prelaze granice dobrog ukusa, a one su postavljene jako visoko, barem kad je hrvatska lakrdija od nogometa u pitanju.
Jučerašnji masakr koji je provodio glavni sudac Mlakar sa svojim pomoćnicima i svim delegatima, kontrolorima, povjerenicima i savezom je ništa drugo nego još jedna šaka u “pleksus” klubu koji je svojim jačanjem stao na žulj svekolikoj hrvatskoj nogometnoj “sviti” i režimskim klubovima koji su navikli na darove predsjednika države, premijera te raznoraznih moćnika u i oko nogometa.

Suđenje Dalibora Mlakara u jučerašnjoj utakmici nije slučajno niti je čovjek “samo” tu i tamo griješio. Tu se ne radi o pogrešci ili dvije, tu se radi o nakaradnom pokušaju zaustavljanja riječkog “broda” koji prkosi “buri i neveri” koja ne stiže s Učke već s vrha zgrade hotela Hilton u Zagrebu. Tu se ne radi o spornom kaznenom udarcu ili možda krivo mahanom zaleđu. Radi se o namjernom ruganju u lice igračima u bijelim dresovima, treniranju strogoće na klupi kojom caruje Matjaž Kek te uništavanju nogometne igre koja bi trebala biti tako lijepa razonoda, a ne “horor film” za one s najsnažnijim živcima ili obrazom debelim poput džona popularnih “Timberlanki”.

Kako i kome treba posebno objašnjavati te tumačiti pravila nogometne igre kada sudačka komisija i nogometni savez to znaju najbolje. Kako objasniti da Rijeka nije momčad koja se grčevito bori za ostanak u ligi pa da manjak kvalitete nadoknađuje grubom i agresivnom igrom. Kako objasniti 25 dosuđenih prekršaja igrača Rijeke naspram samo deset faula nevinih igrača Splita? U najmanju ruku kao da se niželigaš pokušavao oduprijeti moćnoj Barceloni i Leu Messiju. Zar je stvarno teško uočiti sa 10-ak metara da igrač nije igrao rukom već prsima, a za to ima dokaz u vidu zaprljanoga dresa na području kojim je lopta igrana. Sva ta “kartonijada” nije slučajna niti su igrači Matjaža Keka odjednom postali “drvosječe”. Ono jučer je bio jedan najobičniji trenutak sramote hrvatskog nogometa koji vrlo često dužnosnicima iz saveza predstavlja “otok nevinosti” u moru negativnosti koje vladaju u prekrasnoj nam domovini. Taj dio raja, kako predsjednik saveza i ostali gledaju na najvažniju sporednu stvar na svijetu u Hrvata, je ništa drugo nego močvara, kaljuža i svinjski tor, a da je tome tako svjedoči i jučerašnja predstava režirana na višim instancama.

I tu suci prestaju biti samo “ljudi od krvi i mesa”. Tu postaju važan faktor u nečemu što mnogim ljudima predstavlja egzistenciju ali i život, sreću, zadovoljstvo i ljubav. Sve to se iz dana u dan uništava pred našim očima i živcima. Nepravda je često kriva i smatra se okidačem za izljeve bijesa i kasnije kajanje, ali ponekad oni postaju potpuno opravdani. Navijači Rijeke su već polako umorni od borbe sa zrakom i zidom. Igrači Rijeke se bore kako znaju i umiju, svojim znanjem i talentom te inatom koji ih je jučer na Parku mladeži vodio do uspjeha. Ali neće ni oni moći uvijek izvlačiti stvari i okretati sve u svoju korist. Nažalost, niti igrači niti navijači nemaju potporu onih koji jedini mogu nešto promijeniti i čiji glas odjekuje kada se izrekne. Odgovorni ljudi u našemu klubu moraju shvatiti da je ono što se jučer dogodilo ništa drugo nego “pišanje” po glavama ljudi koji su svoje vrijeme, novac i trud uložili kako bi došli do tog grada u Dalmaciji ne bi li i glas ostavili za pobjedu svojih ljubimaca. Moraju shvatiti da je to “pišanje” po igračima koji svakodnevno treniraju, prolijevaju znoj i krv za ovaj klub i njegovo ime. To je “uriniranje” po treneru Rijeke i cijelom stručnom stožeru koji na rubu svojih živaca moraju trpjeti šamaranje i ruganje ljudi koji predstavljaju moć u nogometu. Sve to što se događa je jedno veliko “sranje” po imenu našega kluba, grbu i dresu tako bijelom i čistom.

Zašto se to “pišanje i sranje” tolerira i zašto se suce i one koji odlučuju uporno stavlja u red časnih ljudi koji “samo rade svoj posao”? Zašto se dozvoljava da se napada naš klub, da se šačica nemoralnih sprda s nečim tako svetim i voljenim. Zašto moramo imati taj odvratni mentalitet malih ljudi koji šute i rade te se boje dignuti pogled i glas. Zar su navijači Rijeke nakon godina i godina tortura od strane države i poslušnika zaslužili da im se neizravno poručuje da “sjednu i budu tihi”? To je najveći poraz ovog našeg kluba. Ta šutnja koja ima težinu veću od svih naslova prvaka i europskih liga. Ta šutnja zbog koje ljudi ne žele više gledati nogomet, a navijači pucaju pod silnim pritiskom emocija. Ta šutnja koja je nažalost glasnija od svih zvižduka Dalibora Mlakara i njegovih suradnika u ovoj lakrdiji. Ujela nas je crna guja, a mi nismo otišli kod doktora po protuotrov već smo legli u krevet i prepustili se da priroda odradi svoje…po tko zna koji put. Hvala vam na tome!

foto: NOVI LIST

Komentari

komentari

Source URL: http://www.hocuri.com/pisanje-i-sranje/