Pogled sa strane 2.dio

11 ruj., 2014 by Hoću Ri

Print this article Font size -16+

U medijima se često može pročitati da NK Rijeka kod Matjaža Keka ima igru s glavom i repom, da su neki nogometaši napravili značajan iskorak u svojoj igri, da razvijaju svoje potencijale i u smjeru karaktera ekipe, taktike itd…. Milana Miklaviča sam u 1.djelu kolumne “Pogled sa strane” opisao kao ¨nogometnog spiritus movensa¨ Matjaža Keka i naglasio da je Kek osobnost za sebe ali da ima dosta sličan pogled na stvari u samoj igri. Nakon neuspješnih kvalifikacija za Euro 2008. zajedno su odredili i budućnost slovenskog nogometa. Tijekom kvalifikacija za Euro spoznali su vlastitu grešku, vezni red im je stajao preblizu svojim vratima, tako da je pritisak na posljednju liniju obrane u svakom trenutku bio gotovo nepodnošljiv i sklon greškama, prevelikim greškama.

Ta budućnost je kasnije donijela Mundijal, neprocjenjivo iskustvo zbog kojeg su neki ljubomorni ljudi nazvali reprezentaciju Slovenije ekipom u kojoj nema razlike između beka i napadača. Zato će oprezni pratitelji nogometaša ispod stijena Kantride brzo povezati gdje je Miklavičeva filozofija sukladna onoj od Keka, a gdje Kek više preferira recimo Del Bosqueov stil igre.

Sličnosti, nikako kopije

Svaki igrač jednostavno mora voljeti nogomet. Želja apsolutno mora biti prisutna, bez toga ne ide. Talent nije sve. Na prvom mjestu je karakter, a Kek dokazano voli karakterne igrače, uostalom i bajkovitu riječku priču nazvao je nedavno pričom karaktera. Isti mora biti strahovito jak, da u kritičnim fazama igre može riješiti situacije u samoj igri. Ukoliko je pak igrač karakterni “šipak” znatno će se teže “podići” i riješiti probleme na terenu. Na karakterno jakog igrača trener se može osloniti u svakom trenutku. Najveća pogreška koju možemo napraviti je da nezrele osobnosti pošaljemo u inozemstvo. Dobrodošlo je ako idu u klubove gdje će biti pod većim pritiskom, ali pitanje je da li su sposobni da kroz spremnost, fizičku i mentalnu snagu zadovolje postavljene standarde kvalitete. Ako igrač ostaje u domaćoj ligi problem je u tome, da doma na utakmici nije pod takvim pritiskom kao u zahtjevnijoj ligi. Najbolji klubovi od toga nemaju koristi jer se igrači u nekim utakmicama ne moraju puno truditi, s druge strane oni na dnu se također ne moraju previše truditi budući da su već osuđeni na neuspjeh. Značajna je konkurencija, da si od protivnika prisiljen da napreduješ. Ukoliko u inozemstvu ne uspiju, oni se vrate kao mentalno i igrački ¨bolesni¨ igrači. Oni dolaze u novu okolinu, na koji nisu spremni, ne igraju, shodno tome ne zadovolje svoje potrebe. Neizravno je novac u igri ali ne nadoknadi to što nogometaši dobivaju za njega. Interno zadovoljstvo nogometaša je važnije. To se s novcem ne može kupiti.

Pametni igrači ili automatizam?

Nogometaši danas imaju puno više informacija nego prije 10 ili 15 godina. Danas se ništa ne može sakriti, sve se može naći na internetu. Nekad su dečki samo trenirali, danas u svakom momentu traže odgovore. To je ispravno, jer ovako i sami surađuju u samom procesu treninga. Trener mora odgovoriti na svako pitanje, kako bi zaslužio poštovanje svojih nogometnih klijenata. Kvaliteta igrača u velikoj mjeri ovisi o tome koliko je vremena potrebno za uvesti neke novitete u igru. Uz trening, najviše informacija trener dobije na samoj utakmici kada vidi kako pojedinac reagira s loptom i bez nje. Temelj svega je brzina, ali ne samo to kako igrač brzo trči, nego i kako brzo razmišlja. Za razliku od prošlosti, kada je igrač imao puno vremena da primi loptu i mirno pogleda uokolo, danas za to ima puno manje vremena i prostora. Tome je potrebno prilagoditi trening i usmjeravati igrače, jer je tehnika posve drukčija nego prije 10 ili 15 godina. Nekada je bilo moguće stvoriti višak igrača driblingom, a danas zbog zgusnutog prostora to nije moguće ili je vrlo rijetko, stoga se do viška dolazi brzim dodavanjem. Takve situacije se simuliraju na treningu gdje se to prakticira na vrlo uskom prostoru, u kojem je igrač stalno pod pritiskom. Za takvu igru igrači moraju biti osposobljeni tehnički i taktički, ali i imati nogometnu inteligenciju, znati kako reagirati u kratkom vremenu. Istovremeno, igrač kroz trening podiže samopouzdanje. Ako kod sebe ne vidi napredak, nema samopouzdanja, stoga je vrlo važno koje vježbe izabere trener.

Moderni nogomet

U pogledu razvoja nogometa, napredak je osjetljiv za razliku od prije desetak godina. Osnovni trend je igra prema lopti. To je rezultiralo činjenicom da većinu lopti oduzmu napadači i vezni igrači, dok obrana to skoro više i ne radi, ali su obrambeni igrači postali organizatori igre – veznjaci. Stopere bez osjećaja za prostor i loptu, igrače koji samo izbijaju loptu prema naprijed, g.Miklavič naziva i igračima golfa-golferima, koji po njemu nemaju što tražiti u modernom nogometu. Nekada ste imali reputaciju tehnički potkovanog igrača, ako je igrač imao loptu čim duže u nogama, danas je najbolji ako je ima čim manje vremena, jer postoji manjak prostora. Ako izgubite loptu morate reagirati odmah i onemogućiti suparničku akciju, dok suigrači imaju dovoljno vremena da se postave u obranu. Najlošije je kad od svih igrača koji su u napadu ovako reagira samo jedan, dok je ostatak ekipe razvučen na 70 metara, pa je logično da je obrana na propuhu. Nogomet se toliko brzo razvio, da igrač danas mora biti univerzalan. Najčešće traženi su polivalentni nogometaši. Mlade dječake se ne smije stavljati u kalupe. Sustav igre je kao automobil ali je za pravilno funkcioniranje važan i motor i upravljač. Igrači moraju biti obučeni, tako da oni mogu igrati u bilo kojem sustavu i biti spremni na promjenu sustava čak i za vrijeme utakmice. Potaknemo ih da promijene položaj, ali kada je lopta izgubljena, treba popuniti pozicije. Nogomet je kontrolirana sloboda.

Svi treneri koji žele napredovati, trebaju nove informacije. Glavni cilj je da ih koriste na terenu. Konkurencija je velika, čak i među trenerima. Živi se samo od uspjeha. Stoga je potrebno pratiti trendove, važno je da se vidi što radi konkurencija. Dakle, ako možemo usporediti svoj ​​rad s radom drugih trenera, mi smo u potrazi za osobnim napretkom. Za trenera je najvažnije da nikad nije zadovoljan sam sa sobom. Ako ne ideš u korak sa razvojem, nemaš šanse.

Ovo je bio sažetak nogometne filozofije Milana Miklaviča. Koliko toga je vidljivo u Kekovom radu s Rijekom prepuštam Vama, cijenjeni čitatelji.

Svi znamo poslovicu da se pobjedničkog konja ne mijenja ali i da je profesija trenera vrlo rizična – danas si trener, sutra više nisi. Zbog toga sljedeći, 3.dio kolumne “Pogled sa strane” donosi odgovor na pitanje “Zašto Matjaž Kek zna da je trenerski kruh tvrd?”

Autor: R. PERME

Foto: Osobna arhiva autora

Komentari

komentari

Hoću Ri

More articles by Hoću Ri