Posljednja (i prva) linija – spoj mladosti i iskustva

25 svi., 2014 by V. Vivoda

Print this article Font size -16+

U drugom nastavku statističke analize protekle sezone nogometaša Rijeke donosimo Vam analizu učinka pojedinih igrača po pozicijama.

Prije nego što se upustimo u analizu, vrijedi istaknuti da su neki od igrača igrali na više pozicija. To posebno vrijedi za Mujanovića, ali i za mnoge druge bekove i krilne igrače, koje je (primoran ozljedama i suspenzijama) trener Kek često prebacivao s jedne na drugu stranu, pa čak i na stoperske pozicije (Bertoša u Portugalu i Leovac protiv Hrvatskog dragovoljca na Kantridi). Napadač Kramarić je također nekoliko puta igrao na poziciji lijevog krila. No, bez obzira na ove primjere, učinak pojedinog igrača smo analizirali isključivo kroz njegovu prirodnu, tj. primarnu poziciju. Vrijedi napomenuti da u dublju analizu nismo uključili igrače koji su skupili manje od deset nastupa tijekom sezone, a to su Mance, Prskalo, Datković, Bagadur, Škarabot, Pušić, Čulina, Cesarec, Pilčić i Tadić. Također, u analizu nije uključena utakmica Rijeka-Zmaj Blato zbog rezultata (11:0) i (ne)kvalitetnog protivnika.

Vratari

Ivan Vargić iza sebe ima vrlo dobru sezonu. Velika je šteta što ga Niko Kovač nije pozvao u reprezentaciju kao trećeg vratara, jer je on to (po slobodnom mišljenju autora ove kolumne) svojim obranama zaslužio. “Varga” je u prosjeku primao gol svakih 95 minuta i ukupno je u 52 nastupa primio 49 golova. Posebno se istaknuo sjajnim obranama u europskim utakmicama, gdje je skupio 70 obrana, tj. obranio oko 85% udaraca na gol. U HNL-u, gdje je Rijeka igrala sa slabijim protivnicima, je skupio 87 obrana (72% udaraca na gol), a u kupu je skupio 14 obrana (82% udaraca), u što nije uračunat iznimno važan obranjen jedanaesterac nakon završetka uzvratne utakmice četvrtfinala protiv Osijeka. Ukupno dolazimo do 78% obrana, što je vrlo dobra brojka za vratara. Isto vrijedi i za činjenicu da u 19 nastupa nije primio gol.

Dok je u Europi i kupu Vargić bio sjajan, u HNL-u je imao nekoliko skupih kikseva. Prvi takav kiks je bio nepotrebno skrivljeni jedanaesterac na Mati Biliću u utakmici 6. kola protiv Splita na Kantridi (1:1). Najveći kiks se dogodio u utakmici 19. kola protiv Istre 1961 (3:3), kada je nakon Vargićevog odugovlačenja pri ispucavanju, Petar Franjić presjekao loptu i nakon pogođene vratnice izjednačio na 2:2. U utakmici 26. kola protiv Lokomotive na Kantridi (3:2), mogao je Vargić bolje reagirati kod oba Budimirova gola. Također je bolje mogao reagirati kod Čopovog trećeg pogotka za Dinamo u potopu Rijeke na Maksimiru u 30. kolu (0:4), kada je nakon udarca Soudanija loptu odbio na noge Čopu. Vargić je početkom sezone imao dosta problema sa ispucavanjem lopte, element igre na kojem je očito radio tijekom zimske pauze, te su mu ispucavanja na proljeće bila mnogo preciznija.

Ostali vratari su igrali premalo da bi se ulazilo u neku dublju analizu. Prije odlaska u mirovinu, Ivan Mance je branio protiv Prestatyna u uzvratnoj utakmici 2. pretkola Europske lige (3:0) te protiv Zmaja na Kantridi u kup utakmici (11:0). Andrej Prskalo je dobio priliku u dvije posljednje prvenstvene utakmice (Lokomotiva i Slaven Belupo) te se pokazao dosta sigurnim.

Stoperi

Matjaž Kek je u protekloj sezoni koristio pet igrača na stoperskim pozicijama. Kapetan Dario Knežević je odigrao najviše, i to 38 utakmica, a slijede ga Luka Marić (32), Marko Lešković (25), te Matej Mitrović (12). Niko Datković je skupio 8 nastupa ali je na zimu posuđen u Speziju. Učinak stopera smo analizirali koristeći dvije metode: (1) podjelivši ukupan broj odigranih minuta pojedinog igrača s brojem primljenih pogodaka dok je bio u igri, te (2) koristeći istu metodu ali za usporedbu stoperskih parova koji su najčešće igrali skupa (Knežević-Marić, Knežević-Lešković, te Lešković-Mitrović).

Analizom dolazimo do zaključka da je Rijeka najrjeđe gol primala kada su u igri bili Knežević i Lešković. To vrijedi i pojedinačno za obojicu, te za stoperski par. Ako je suditi prema statistici kada su skupa bili u igri, prava je šteta što “Knez” i “Leško” nisu bili skupa u igri više od 965 minuta kada je Rijeka primila samo šest golova. Najstandardnija je bila stoperska kombinacija Knežević – Marić, posebno nakon Leškovićeve ozljede u Portugalu koja ga je udaljila s terena skoro šest mjeseci.

Iako stoperi nisu eksluzivni krivci za sve golove, na žalost, puno i previše jeftinih golova su bijeli primili u protekloj sezoni. Moglo bi se reći da su golovi nakon prekida te ubačaja u peterac bili rak rana Rijeke u protekloj sezoni. Uz Vargićev dar Franjiću, navijači bijelih će se sa žaljenjem prisjetiti nekih od sljedećih (jeftinih) golova koje su bijeli inkasirali (kronološki):

   1.8.2013. Rijeka-Žilina 2:1 (Majtán)
   12.8.2013. Rijeka-Osijek 5:1 (Lulić)
   22.8.2013. Rijeka-Stuttgart 2:1 (Ibišević)
   19.9.2013. Vitória-Rijeka 4:0 (Ba)
   28.9.2013. Rijeka-Hajduk 1:1 (Kouassi)
   3.10.2013. Rijeka-Betis 1:1 (Cedrick)
   6.10.2013. Dinamo-Rijeka 1:0 (Soudani)
   27.10.2013. Osijek-Rijeka 1:3 (Novaković)
   3.11.2013. Split-Rijeka 1:0 (Glavina)
   7.11.2013. Rijeka-Lyon 1:1 (Pléa)
   1.12.2013. Rijeka-Slaven Belupo 2:2 (Matoš)
   1.3.2014. Rijeka-Split 4:1 (Roce)
   15.3.2014. Rijeka-Lokomotiva 3:2 (Budimir)
   12.4.2014. Dinamo-Rijeka 4:0 (Šimunić)
   19.4.2014. Osijek-Rijeka 2:0 (Barišić, Jonjić)
   27.4.2014. Split-Rijeka 2:2 (Erceg)

Druga kritika na račun stopera je da su rijetko bili opasni u napadu, posebno nakon riječkih prekida. S izuzetkom Leškovićevog gola u Zadru u 4. kolu, te Kneževićevog (nesuđenog) pogotka protiv Hrvatskog dragovoljca, u utakmici u kojoj je na poplavljenoj Kantridi odigrano i kasnije poništeno prvo poluvrijeme, bijeli stoperi sve do 34. kola (Lešković) nisu postigli pogodak.

Upravo na kraju sezone, kada su se zbog izostanaka Kneževića i Marića u momčadi ustalili Lešković i Mitrović, su bijeli postali puno opasniji iz prekida. “Mitar” je bio jako blizu pogotka protiv Hajduka na Kantridi (4:1), a što mu onda nije pošlo za rukom (tj. glavom), je nadoknadio u uzvratnoj utakmici finala Kupa kada je pogodio za 1:0. Uz “black out” na Maksimiru (0:4) i u Osijeku (0:2), mladi stoperski par Lešković-Mitrović je djelovao izuzetno sigurno. S izuzetkom te dvije utakmice, Rijeka je primila samo jedan gol u 461 minuta kad su bili u igri, a bijela mreža se nije tresla u posljednje tri utakmice u kojima su skupa igrali.

Bekovi

Od pet igrača koji su najčešće igrali na bekovskim pozicijama, najstandardniji je bio Ivan Tomečak. Iako je zbog ozljede propustio šest utakmica sredinom jeseni i još šest na samom početku proljeća, uz Vargića je skupio najviše minuta na terenu. Tomečak iza sebe ima izvrsnu sezonu, u kojoj je u 41 nastup postigao 3 gola i skupio 7 asistencija. U 1. kolu protiv Istre 1961, je debitirao sjajnim pogotkom, koji je također bio prvi gol Rijeke u protekloj sezoni. Često aktivan u napadačkim akcijama s desne strane, “Tom” je zbog svoje brzine i tehnike bio nerješiva enigma za mnoge braniče kako u HNL-u tako i u Europi. Na jesen je sjajno funkionirao u kombinaciji s Kvržićem po desnoj strani. U jesenskom dijelu sezone je njegove milimetarski precizne centaršuteve s desne strane Leon Benko tri puta sjajno pospremio u mrežu u utakmicama na Kantridi protiv Stuttgarta, Betisa i Hajduka. U prvoj utakmici finala Kupa je postigao ključan gol za pobjedu Rijeke u Maksimiru. Ne bi pogriješili ako bi ga proglasili najboljim desnim bekom u HNL-u.

Iako se većina pristalica bijelih čudila zašto je doveden, Mateo Bertoša je možda i najviše iznenadio od igrača koji su pristigli prošlo ljeto. Uz na jesen konstantno povrijeđenog “Jeremiju” Škarabota, te Leovca koji je zbog ozljede propustio pet utakmica na proljeće, Bertoša je skupio čak 32 nastupa. Nakon turbuletnog početka sezone, gdje je bio “dežurni krivac” za svaki primljeni gol, posebno nakon katastrofe u Portugalu gdje nije igrao na svojoj prirodnoj poziciji, “Berti” je ostatak sezone odradio vrlo dobro. Dapače, statistička analiza nastupa riječkih bekova, tj. postignutih i primljenih golova dok su pojedini igrači bili u igri, pokazuje da je Rijeka uvjerljivo najrjeđe primala gol kada je u igri bio upravo Bertoša. Manjak kvalitete je nadoknadio borbenošću, i u nekim utakmicama je bio možda i ponajbolji igrač bijelih. Posebno se istaknuo u Sevilli kada je obrambene zadaće odradio bez greške. Nekoliko puta je i sjajno asistirao za pogodak, na primjer Kramariću u posljednjoj jesenskoj utakmici protiv Lokomotive na Maksimiru.

Korišten na poziciji desnog beka i krila, a nekoliko puta i na lijevom beku, Goran Mujanović je protekle sezone bio “Katica za sve riječke momčadi”. Iako će većini u sjećanju ostati zbog povijesnog gola u Stuttgartu, “Mujke” je jedan od rijetkih igrača Rijeke koji u protekloj sezoni nije propustio nijednu utakmicu zbog ozljede. Uz njega, od standardnih igrača, jedino Vargić i Krstanović nisu imali problema s ozljedama (pretpostavljamo da su stariji igrači otporniji na ozljede jer su odrasli trenirajući na šljaci i blatu). Uz pogodak u Stuttgartu, postigao je još jedan gol u Europi, i to na gostovanju kod velških amatera, te jedan u HNL-u. Kritičari će reći da je premalo zabio, ali zaboravljaju da je većinu utakmica odigrao na neprirodnoj bekovskoj poziciji gdje je bio primarno orijentiran na obrambene zadatke. Ipak, uvjerenja smo da je mogao i morao pogoditi kada se našao sam pred Kalinićem u prilici da Rijeku dovede na nedostižnih 0:3 na Poljudu. Također, u nekim utakmicama je previše forsirao centaršut s desne strane iako se nakon prva dva ili tri pokušaja moglo primjetiti da mu nišanske sprave nisu na mjestu.

Ivan Boras je za autora ovih redaka najveće razočaranje minule sezone. U početku sezone je skupio dosta nastupa na poziciji desnog beka, ali je nakon šokatnog nastupa u “centru svijeta”, gdje je odigrao jako loše u obrani protiv trećeligaških igrača, izbrisan iz Kekovog “užeg kruga”. Nakon bruke u Ludbregu 30. listopada, nije se našao u sastavu sve do 35. prvenstvenog kola i utakmice protiv Lokomotive, kada je Kek odmarao većinu prvotimaca za uzvratnu utakmicu finala Kupa. Zanimljivo je da je Boras u 17 nastupa (13 od prve minute), uz jedan pogodak, skupio čak šest asistencija. Očito je da je Boras solidan u ofanzivnim zadacima, ali je relativno nesiguran i spor u obrani. Na primjer, upravo je preko njegove strane krenula akcija za pogodak Stuttgarta na Kantridi. O njegovom statusu kod Keka puno govori činjenica da je u nedostatku Tomečaka, strategu bijelih na poziciji desnog beka igrao Mujanović (kojemu to nije prirodna pozicija) a ne Boras.

Marin Leovac se bijelima pridružio na zimu kao dugo iščekivano pojačanje na poziciji lijevog beka. Igrač s iskustvom iz Lige prvaka je opravdao očekivanja navijača Rijeke kroz 13 proljetnih nastupa. Na žalost, ozljedio se pretkraj utakmice protiv Hrvatskog dragovoljca u 25. kolu, te zbog ozljede propustio šest utakmica. Ipak, odigrao je jako dobro pred sam kraj sezone. Posebno impresivan je bio u prvoj utakmici finala Kupa kada je fantastično čuvao Soudanija, koji sve do pretkraj utakmice nije došao u situaciju da ozbiljnije zaprijeti vratima bijelih. Najlošiju predstavu je imao na Gradskom vrtu, kada su ga Matas i Šorša izbezumili po lijevoj strani riječke obrane.

U idućem nastavku očekujte pikanterije veznih i krlinih igrača, te efikasnih napadača.

Komentari

komentari

V. Vivoda

More articles by V. Vivoda