Povratak na stare staze

23 kol., 2015 by S. Host

Print this article Font size -16+

Uoči susreta sa Splitom, gledano kroz prizmu prijašnjih nastupa nogometaša Rijeke u tekućoj sezoni, podebljano neigranjem Bezjaka, Sharbinija i Moisesa, navijačka skala s mjeračem od depresije do euforije, pokazivala je isto što i spremnik automobila prosječnog građanina… rezervu.

U dosadašnjim susretima navedeni trojac je u datim trenucima svatko na svoj način bio kotačić prevage ili svijetla točka bljedunjavih nastupa riječkih nogometaša. Ili se tako samo čini? Ono što se činilo da je hendikep ispalo je prednost. Blago modificirani omiljeni sustav Matjaža Keka napokon je profunkcionirao, ali ne igra ni sustav, ni trener već igrači. A ovu utakmicu odigrali su odlično!

Ivan Močinić, kao izdanak domaće škole nogometa uvijek je pod posebnom prismotrom navijača. Koliko je to privilegija ujedno je i prokletstvo. Očekivanja su veća, kritike jače. Ivan je odigrao u Splitu jednu od najboljih utakmica karijere. “Plišane” kopačke ostavio je doma, obukao vojne čizme, nož u zube, i poput komandosa rovario i pravio diverzije po terenu domaćina. Nije tu bilo poznatih “alibi” dodavanja već fanatična borbenost u fazi obrane, ulaženje u svaki duel beskompromisno, hladna glava u napada. Svojom prezentacijom pokazao je kako se na terenu treba ponašati igrač s kapetanskom trakom oko ruke. Zasluga njegove odlične igre zasigurno leži i u njegovom “paru”, Malešu, iako je donekle sukrivac za Leškovićev crveni karton.

Lovorike slave i krunidba uvijek pripada strijelcima. Marin Tomasov, igrač koji je dočekan s popriličnom skepsom među navijačima, svojim radom i ponašanjem, a onda i igrom, postaje glavni igrač, ako to već i nije, ove generacije. U naizgled krhkom tijelu nalazi se topovski udarac, Marin se ne libi koristiti isti, pa je tako u fazi otvaranja udarac s oko 25 metara odsjeo u golu domaćina i dobrano usmjerio vodu na riječki mlin. Osim udarca Tomasov posjeduje i zavidnu brzinu. Neuhvatljiv po lijevom krilu, uvijek spreman na ubojitu asistenciju, pokazao je još jednom da nema nezamjenjivih i da nitko nije pretplaćen na mjesto u sastavu. Ili da bi barem tako trebalo biti.

Rijeka je i ovaj susret odigrala s igračem manje, treći crveni u isto toliko utakmica. Ovaj posljednji je najviše sličio definiciji pravila o istome, a ujedno je bio i “pametni” od strane Leškovića, koji je do tada odigrao odličnu utakmicu, potreban. Ako ćemo biti zlobni, Rijeka, na ovaj ili onaj način, uvijek igra s nekim igračem manje, pa ovo i nije bio prevelik hendikep. Nakon toga nije nastala konfuzija, dapače, povučena na svoju polovicu, vrebala je na kontre, iz koje je i postignut pogodak za potvrdu tri boda.

Ako želimo tražiti nešto što nije bilo baš dobro, što je “škripalo”, onda je to realizacija. Rijeka je mogla napuniti Splitovu mrežu do vrha da je bilo malo više prisebnost u Balaja, no potvrdio je da nije igrač kojem odgovara brza igra na kontre, već pozicionirana igra na postavljenu obranu protivnika i hrvanje po kaznenom prostoru istoga. U toliko malo čudi izlazak najbržeg igrača na terenu, Roshia, kada se ostalo s igračem manje i prešlo na kontranapade.

Vrlo važna pobjeda Rijeke, uostalom, koja to nije? Igrači napunjeni samopouzdanjem, navijači sada opet voze s napunjenim spremnikom, nakon što je Istra otrgnula bod Dinamu kazaljka pokazuje “euforija”. Zato što je ova utakmica odigrana po guštu navijača, borbeno i beskompromisno, prolilo se puno znoja za pobjedu, a to je jedino što se s tribina traži, uglavnom. I ne, ne “miriše” ovo na ništa kao nekima, ovaj susret je pokazao da kvaliteta, zalaganje  i pošten pristup utakmici u konačnici donesu rezultat i zadovoljstvo kod navijača. I tako treba biti.

Komentari

komentari

S. Host

More articles by S. Host