by A. Hader | 26/11/2017 12:40
Rijeka se nizom loših rezultata dovela u situaciju da utakmicom u Vinkovcima zapravo spašava prvenstvo. Nakon mnogo krivih koraka momčad Matjaža Keka jednostavno više nema pravo na krivi korak. Sve osim pobjede Rijeke dodatno bi zakompliciralo borbu za drugo mjesto. Dinamo je odavno odjurio i jasno je da pogled prema tamo nema smisla. Europa i zgusnuti ritam utakmica učinili su svoje. Tanak kadar i nejasna situacija pojedinaca unutar svlačionice doveli su do toga da se bijeli umjesto za naslov grčevito bore za drugo mjesto.
Niti je Rijeka puno lošija od prošle godine, niti su konkurenti previše podigli svoj nivo igre da bi situacija na ljestvici izgledala ovako. Bodovni saldo Rijeke je mršav iz mnogo razloga. Kao prvo treba naglasiti kako bijeli i dalje dominiraju na terenu i u pravilu su oni momčad koja na terenu vodi ritam utakmice. Ponekad je to jalovi posjed bez prave ideje, a ponekad prava kanonada prema suparničkim vratima. No u vrlo rijetkim situacijama Rijeka igra podređenu ulogu na terenu. Broj osvojenih bodova sigurno bi bio veći i da ljudi od krvi i mesa koji dijele (ne)pravdu nisu igrom slučaja u četiri ili pet kola zaredom, slučajno, pogriješili na štetu Rijeke. I navijači nose svoje breme za igru momčadi. Zapravo, prvo treba pohvaliti navijače koji unatoč katastrofalnom učinku i dalje imaju strpljenja i ne guraju momčad u ponor svojim reakcijama. No problem je što igrači stoje na rubu ponora a navijači samo promatraju. Ne pružaju ruku da bi se svi zajedno maknuli tamo gdje nam je mjesto. Izuzetak je tribina iza gola koja unatoč rezultatu na semaforu uvijek bodri igrače i pokušava uključiti ostatak stadiona u podršku. No ostale tribine se za razliku od prijašnjih sezona vrlo rijetko uključuju u podršku i nakon prvih loših reakcija se isključuju i pretvaraju u nijeme promatrače zbivanja na terenu. Rujevica više nije pakao kao proteklih sezona kada su protivnici sa strahopoštovanjem dolazili i znali da se u Rijeci ostavljaju bodovi. Sigurno da nedostaje taj dodatni impuls s tribina koji je uvijek gurao momčad prema naprijed pa su se i igrači uvijek dodatno dizali i vjerovali do zadnje minute kako se rezultatski mogu vratiti iz minusa.
Svi ti razlozi su dio problema s kojima se bijeli suočavaju su ovom pomalo mučnom dijelu sezone. No neki igrači također ne igraju role koje su igrali u šampionskoj sezoni. Već na vratima nema sigurnosti kakvu smo imali u cijeloj protekloj sezoni. Ozljeda Prskala pa kasnije i ozljeda Sluge doveli su do toga da su se izmjenjivali na vratima i jednostavno nema one sigurnosti koja nas je krasila lani. Daleko od toga da su ili jedan ili drug loši ali jednostavno nema one mirnoće od prošle sezone. Žuta igra na razini prošle godine. Vrlo korektno, no ne i senzacionalno. Razlog zbog kojeg izgleda bolje no prijašnjih sezona je taj što desna strana više nije glavni forte momčadi. I dalje Rijeka u završnicu dolazi najčešće preko bokova no osim toga što ubačaji nisu konkretni kao lani problem je i što nema igrača u završnici koji bi te običaje konkretizirali. Andrijašević je vrlo vješto koristio prostor koji mu je otvarao Gavranović i nerijetko su upravo te ničije lopte iza leđa napadača pretvarane u zgoditak. Mišić , Pavičić i Gorgon su odlični igrači koji sjajno djeluju u sustavu (iako ove sezone malo manje tako djeluju) no niti jedan od njih nema taj osjećaj za među prostor i igru između linija koju ima Andrijašević. Upravo su Gorgon i Mišić igrači koji su možda i ponajviše uzrokovali pad Rijeke. Niti jedan niti drugi nisu niti blizu razine koju su držali protekle sezone. Ono što je pozitivno i što će im se sigurno na kraju vratiti je što obojica ne posustaju i ne pokazuju nikakvu melankoliju. Možda je tek Mišić u pojedinim trenutcima prenaglašeno nervozan. No pozitivan pristup će ih sigurno dovesti u situaciju da ponovno budu nosioci Rijeke. Pravi primjer tome su i pogoci i igra Gorgona u Ateni. Zanimljivo je kako Bradarić i Mišić odlično djeluju u paru, te se vrlo jako osjeti na igri Rijeke ako ih kartoni ili pak pozicije na terenu raspare. Često je Kek pokušavao s Mišićem na „Frankovom“ mjestu no to bi gotovo uvijek završavalo tako da su i Mišić i Bradarić odigrali slabiju partiju. Gavranović je pak posebna priča i unatoč tome što je vrlo važan za igru Rijeke nema smisla osvrtati se na igrača koji je jednom nogom ali i glavom već odavno u nekoj drugoj sredini.
Rijeka u današnjem susretu mora odigrati šampionski. Putokaz je sigurno prvo poluvrijeme iz Atene. Jednostavno došlo je vrijeme da momčad pregrmi sve loše, da se izdigne iznad sudačkih odluka i da se polako počne vraćati tamo gdje joj je mjesto. Europa je iza nas, ostala je tek revija i “nagrada“ s Milanom. Vrijeme je da se vratimo u zbilju domaćih pašnjaka kako bi i druge sezone došli u priliku igrati na Europskoj pozornici.
Source URL: http://www.hocuri.com/preplivati-rijeku-bosut/
Copyright ©2024 Hoću Ri unless otherwise noted.