Regionalna liga – Realnost ili patka?

14 pro., 2016 by L. Stojčić

Print this article Font size -16+

Posljednjih dana goruća tema u državi (da budem zločest, i u tzv. “regionu”) je spominjanje Regionalne lige (kupa) od strane nekog tamo funkcionera makedonske fudbalske zveze (da budu zastupljeni skoro svi jezici nekadašnjih naroda i narodnosti). Reakcije navijača, bar onih koji su u nogometu 24/7, usaglašene (valjda po prvi put) “od Vardara do Triglava”. Glasno i jasno NE! Klubovi šute, no dojam je da oni, protiv takve lige (kupa), u načelu, ne bi imali ništa. U članku ćemo probati sagledati sve aspekte jednog takvo udruženja.

Prvo i osnovno, da ne bude zabune u daljnjem tekstu, autor ovog članka je protiv takvog udruživanja, bilo da je to liga bivše Jugoslavije ili pak, opcije koju neki čak i prihvaćaju, nekadašnje Austro-Ugarske.

Gledajući sa strane klubova, bar onih vodećih u svim ligama (kod nas bi to bili Rijeka, Hajduk, Dinamo, Osijek, te Istra 1961 i Slaven Belupo) jedna takva liga bi bila korak naprijed. Otvorila bi brojne mogućnosti. Gledajući samo sa sportske strane koncentracija kvalitete bila bi puno veća. Nitko ne može sporiti da bi ekipe kao Partizan, Maribor ili Zrinjski bili ozbiljniji sportski takmaci od, uz dužno poštovanje istima, Cibalije, Splita ili pak Rudeša ili Solina kao glavnih aspiranata na mjesto u prvoligaškom društvu naredne sezone. Povrh toga, otvaraju se i nova tržišta, tabui poput izravnih prelazaka srpskih ili hrvatskih igrača izravno iz lige u ligu (a nemojmo se zavaravati, najveći prijepor je upravo između ove dvije nacije) bili bi premošteni, te bi se igrači lakše odlučivali za prelazak (primjerice, Volkov iz Partizana koji je nedavno odbio Rijeku bi drukčije gledao na taj transfer u slučaju da Partizan par sezona toj Rijeci gleda u leđa). U tom svjetlu je moguće i promatrati nedavno donešenu “Kvotu 8” po kojoj jedan hrvatski klub može imat čak osam stranaca u igri.

Naravno, sa sportske strane postoje i puno lošiji aspekti. Neki centri koji se ne bi izborili za ovu ligu (kup) bi praktično postali feederi za veće centre (što su i bili za vrijeme ex-Yu lige). Ipak, treba imati na umu da su neki centri (Čakovec, Varaždin, Sisak, Šibenik, Zadar, Sl. Brod, Karlovac) uništeni i bez takve jedne lige, a klubovi iz tih gradova, redom mjesta preko 50 000 stanovnika, već godinama tavore u drugoj, pa i nižim ligama, dok nam većina klubova druge lige na gostvanja može ić tramvajem.

Ako ćemo gledati sa financijske strane, sama UEFA “nudi” 800 000€ (ako je vjerovati Makedoncu) svakome klubu koji bi sudjelovao u natjecanju. Nije to mali novac, no nije niti veliki, no čini osnovu na koju se gradi. Tržište takve lige raste sa malo iznad 4 000 000 stanovnika (Hrvatska) na preko 22 000 000 ili čak pet puta. Zanimanje sponzora za takvu ligu bi sigurno bilo veće nego za trenutne nacionalne lige. Prvenstveno je tu pitanje velikih regionalnih “igrača” koji su zastupljeni u svim ili bar većini država bivše države. Razne banke, trgovački lanci, prehrambena i prerađivačka industrija… Svi oni imaju svoj interes, bilo na razini same lige, bilo na razini klubova. Tu su i TV prava, reklame u prijenosima. Veće tržište, više zainteresiranih, veći novac. Dovoljno se je sjetiti riječi Damira Miškovića i njegovog razočaranja kada je pitanje ulaska manjih ili većih sponzora u Rijeku.

Države nastale raspadom Jugoslavije povezane su i istim ili sličnim jezikom i jezicima. Slične suradnje postoje već u tri najtrofejnija sporta (rukomet, vaterpolo, košarka), estradne “zvijezde” redovno gostuju sa obje strane Drine, razni Big Brother, Stanije i slične instant gluposti pune naše domove svakodnevno. Puno je napravljeno u približavanju od 1995. (1998.) i završetka rata, a pogotovo od ukidanja viza (opet, riječ je o Hrvatskoj i Srbiji kao, ipak, vodećim državama regije), a dojam ostaje da je samo nogomet ostao onaj zadnji bastion. Ti čimbenici ukazuju na puno veću šansu da jedna ovakva liga bude oformljena sa klubovima iz bivše Jugoslavije nego da hrvatski klubovi zaigraju sa austrijskim ili češkim. U ostalom, stav koji prosječan hrvatski navijač ima prema “Jugoligi”, susretima sa Vardarom ili tuzlanskom Slobodom, ima i prosječan navijač bečkog Rapida koji jedva čeka susret sa uvijek neugodnim koprivničkim Slavenom. Osim toga, mi sami sebe vidimo kao centralna Europa. Ostali, pa i oni sa kojima samo do pred 100 godina dijelili višestoljetnu državu, nas vide kao Balkan.

Tu je i stav UEFA-e. Slovenac Čefrin preuzeo je europski nogomet, a dojam je da kreće u smjeru “elitizacije” europskog nogometa. Još većeg zatvaranja bogatih u svoju čahuru, a marginaliziranje ostalih, siromašnih. U tom smjeru ide i reorganizacija europskih klupskih natjecanja gdje će “manjim” kubovima biti puno teže doći do grupnih faza Lige Prvaka ili Europa Lige. I u tom svjetlu treba gledati formiranje regionalnih liga (kupova), pa i donaciju (mito) UEFA-e klubovima koji bi sudjelovali. Spominjanje izravnog mjesta u Ligi Prvaka ili Europa Ligi za pobjednika takvog natjecanja još dodaju ulje na vatru i daju na važnosti takve jedne lige nad nacionalnim u slučaju da ista bude oformljena. Sa takvom “nagradom” i oni klubovi tvrđeg stava našli bi načina da promijene mišljenje. U ostalom, dovoljno je da jedan ili dva kluba pristanu i kreće lavina. Klubovima je ionako bitno pred navijačima ispast čist, no ako netko drugi bude prvi, preuzme na sebe “krivnju” lakše će se opravdati pred navijačima. A tu je uvijek i jocker “UEFA nas je natjerala”. A navijači, ako ćemo pogledat primjer Zagreba gdje je tzv. Plaćenike čini ekipa koja je do nedavno, pod imenom No profit, bila gorljivi protivnik Zdravka Mamića ili Beograda gdje Partizanovu tribinu vode Janjičari, odmetnici koji su svoj navijački staž zaradili na tribinama rivala, Zvezde i Rada, dovoljno govori o tome kako se i to mišljenje može lako promijeniti. Sve ima svoju cijenu, a na ovim prostorima je obraz obično išao dosta jeftino.

Suma sumarum, dojam je da regionalna liga (kup) može donijeti dosta dobroga određenoj skupini klubova. Formiranje iste, oni bi, u biti, prema manjim klubovima u svojim ligama napravili isto ono što veliki klubovi koji njih isključuju iz svojih elitinih liga (Liga Prvaka i Europa Liga), rade njima. Stara priča o velikoj i maloj ribi.

Ispravan put bio bi čišćenje domaćih saveza, reorganizacija sudačkih organizacija, poboljšanje infrastrukture (a suprotno uvriježenom mišljenju upravo u Hrvatskoj je puno lošija infrastruktura nego u zemljama u regiji), a u Hrvatskoj i isključivanje klubova u incestuoznim odnosima. Pričajući samo o našoj ligi, sve to bi dovelo do natjecanja puno zanimljivijeg nego što sad imamo, a sad imamo da u zadnjem kolu, na 6 susreta, prisustvuje niti 5000 navijača. Ukupno. Lidera u Splitu gleda niti 400 ljudi, a Hajduk, u Vinkovcima, u tzv. “Biloj Slavoniji”, tek 4 puta više ili nategnutih 1600 navijača.

Kuća se gradi od temelja, a naši temelji su truli. Na takvu kuću dograđivati još nekoliko katova ne bi previše promijenilo, samo bi močvara oko kuće postala još veća. Uži krug bi profitirao, ali većina bi još dublje zaglibila u mulj. Ipak, neće se pitati nas. Odluka je zasigurno već sada donesena u nekom većem centru moći.

Komentari

komentari

L. Stojčić

More articles by L. Stojčić